Nauka nikome ne ide na noge, nauci se dolazi na noge: Imam Malik nije prestajao baviti se naukom i tragati za korisnim znanjem do kraja svoga života, i nije mu nimalo smetalo da uči i uzme znanje čak i od svojih studenata. Ilustrativan primjer je (a ima ih mnogo) njegovo prihvatanje sugestije od učenika Abdullaha ibn Vehba. Naime, imam Malik tvrdio je da prilikom pranja nogu u toku abdesta ne treba rukom potirati između nožnih prstiju, ali kada mu je njegov učenik Abdullah ibn Vehb citirao hadis u kojem se spominje potiranje između nožnih prstiju prilikom abdesta, on je prihvatio hadis i promijenio svoj stav po tom pitanju. (Ez-Zehebi, Sijer e’alam en-nubela, IX/233) Kada je u pitanju ljubav prema nauci, nešto slično se prenosi i od imama Ahmeda. Njega su pod stare dane vidjeli sa divitom i perom u rukama, i na pitanje: ”Ahmede, dokle više s tim?”, on je lucidno odgovorio: ”Sa divitom do mezara!” (”Meal-mahbereti ilel-makbereti”) (Ibnul-Dževzi, Menakibu el-imam Ahmed, str. 37.)

Sa divitom do mezara
I pored toga što je imam Malik izrastao u mudžtehida i vrsnog fakiha, i što su mu učenost i stručnost potvrdili najveći učenjaci njegovog doba, i pored njegove istrajnosti u traganju za znanjem i poznavanja finesa islamske nauke, on je bio vrlo oprezan i odmjeren i nikada nije govorio o onome u što nije bio potpuno siguran i za što nije imao vjerodostojan dokaz. Prenosi se da je jedne prilike kod njega došao stariji musliman da sluša predavanje. Nakon predavanja, on je postavio pitanje na koje se Malik nije ni osvrnuo. Ponovio je svoje pitanje tri puta, i kada je imam Malik vidio da je čovjek uporan, rekao mu je: ”Čovječe, kada me vidiš da sjedim sa sljedbenicima zablude, onda dođi da ti odgovorim na to pitanje.” (Sijer e’alam en-nubela’, VIII/64) To jest, pitanje i problem koji si postavio nema nikakve vrijednosti, niti približava Džennetu, niti udaljava od Džehennema, ne donosi ni dunjalučku ni ahiretsku korist, i nemoj mi postavljati takva pitanja. Spominje se također da je neki čovjek pred Malikom citirao kur’anski ajet ”Milostivi iznad Arša se uzdigao” (Taha, 5.), i upitao: ”Kako se Allah uzdigao iznad Arša?” Tada je Malik podigao glavu, a znoj mu se slijevao niz čelo od uzbuđenja zbog takvog pitanja, i ljutito mu odgovorio: ”Uzdizanje nije nepoznato, kako se desilo, to je za nas nedokučivo, vjerovanje u to je obaveza, a pitanje o tome je novotarija. I usput da ti kažem da si ti čovjek koji ima pokvarene namjere.” Zatim mu je rekao da napusti predavanje. (Hiljetul-evlija, VI/325) ”Moguće je da je Malik tako reagirao jer je poznavao tog čovjeka i jer je znao da on nije neznalica koji pita zato što nešto ne zna, već da svojim pitanjem isprovocira alima. Jednostavno, imam Malik je mrzio pitanja i govor koji djela ne prate.” (Eš-Šatibi, El-Muvafekat, I/53) Ispravno znanje je, ukoliko se radi o ahiretskom znanju, ono koje čovjeka približava Allahu, koje čisti srce, otvara vidike i čini čovjeka poniznijim i bogobojaznijim, ili je pak znanje koje se tiče dunjalučkog prosperiteta i donosi korist pojedincu i društvu. Upravo zbog toga je imam Malik često govorio: ”Gledaj što će ti koristiti noću ili danju, time se bavi i tome se posveti.” (Tertibul-medarik, I/185) Opisujući naučni kružok imama Malika, El-Vakidi je rekao: ”To je bio kružok znanja i dostojanstvenog držanja. Malik je prisutnima ulijevao strahopoštovanje svojim držanjem i kod njega nije bilo želje za isticanjem niti podizanja glasova. Ljudi su ga pitali za određene hadise i objašnjenja, a on je odgovarao, i po redu, hadis po hadis, komentirao.” (Tertibul-medarik, II/13) To nisu bila sijela na kojima su se vodile besplodne rasprave, niti ispredale priče rekla-kazala, već kružoci znanja koje natkriljuju meleki, na koje se spušta smirenost i Allahova milost, kružoci imana, smirenosti i bogobojaznosti.

Opreznost prilikom izdavanja fetvi
Postoje mnoge predaje koje govore o tome koliko je imam Malik bio oprezan prilikom izdavanja pravnih decizija ili fetvi i koliko se držao samo onoga što je sigurno znao. Prenosi se od Hejsema ibn Džumejla da je rekao: ”Čuo sam da je imamu Maliku postavljeno 48 pitanja i on je na 32 pitanja odgovorio sa ”ne znam”, a samo na 16 pitanja odgovorio je na osnovu dokaza koje je poznavao.” (Sijer e’alam en-nubela’, VIII/77) A sam Malik često je govorio: ”Zaštita učenjaku su riječi ‘ne znam’, ako ih zapostavi, sam sebe će izložiti opasnosti.” (Tarihu Dimešk, VIII/363) Poznati učenjak Ibn Abdul-Berr el-Maliki prenosi da je Ebu Derda rekao: ”Ne znam je pola znanja.” (Tertibul-medarik, I/144) Bilo je slučajeva da u Medinu dođe čovjek iz druge pokrajine, da prevali dug put kako bi od imama Malika dobio odgovore na neka pitanja, i kada bi mu Malik odgovorio sa ”ne znam”, čovjek bi zabrinuto upitao: ”Ali, šta ću reći ljudima kad se vratim?” Odgovorio bi mu: ”Reci im da imam Malik nije znao odgovor na postavljena pitanja.” (Džamiju bejanil-ilmi ve fadlihi, II/53) Prenosi se od Halida ibn Haddaša da je rekao: ”Postavio sam Maliku četrdeset pitanja, a on mi je odgovorio samo na pet.” (Sijer e’alam en-nubela’, VIII/69) A spomenuti Malikov učenik Ibn Vehb rekao je: ”Da sam htio bilježiti sve Malikove odgovore sa ‘ne znam’, mogao sam knjigu napisati.” (Sijer, VIII/87) Ne treba se čuditi Malikovom oprezu prilikom odgovaranja na pitanja, on je time samo slijedio praksu ashaba, muslimana koji su bili najučeniji i najbogobojazniji. Poznato je da je Omer, r.a., okupljao i pozivao učesnike Bedra da bi riješio određeni problem i dao odgovor na samo jedno pitanje. Nažalost, ta praksa daleko je od današnjih generacija. Mi postupamo upravo suprotno tome, i kada bi se danas postavilo pitanje zbog kojeg je Omer, r.a., sazivao naučni kolegij sačinjen od učesnika Bedra, početnik koji je tek sjeo u studentsku klupu, da ne govorimo o onima malo iskusnijim, rekao bi da je to pitanje jasno kao dan i da se ne treba mnogo truditi oko njegovog odgovora. Osim toga, učenjaci iz prvih generacija odbijali su dati fetve i odgovore, i upućivali su ljude na druge učenjake, a danas se muslimani natječu ko će dati odgovor, čak i onda kada pitanje nije upućeno njima direktno. Uistinu je imam Malik ispunio zemlju svojim znanjem, razumijevanjem, fikhom, a njegov mezheb su njegovi učenici prenijeli u mnoge krajeve i on se i danas slijedi u mnogim državama kao što su Magrib, Alžir, Tunis, Libija, Mauritanija. Zatim, imam Malik postavio je posebna pravila koja se odnose na slijeđenje mezheba stanovnika Medine u čemu su se sa njim složili mnogi učenjaci, čak i oni koji ne pripadaju malikijskom mezhebu. Osim toga, malikijski učenjaci istakli su se u posebnim naučnim istraživanjima iz domena intencija šerijata, opće koristi, i dan-danas su, kada je u pitanju spomenuta tematika, temeljni udžbenici od Eš-Šatibija, El-Karafija i drugih malikijskih učenjaka. I ono što je također vrlo važno, na osnovu kompletne literature koja je sačuvana do naših dana, moglo bi se kazati da su malikije najmanje bile pristrasne po pitanju slijepog vezivanja za mezheb. Tome ih je, između ostalog, naučio i njihov učitelj imam Malik koji je govorio: ”Nema nijednog čovjeka da se od njegovog govora ne uzima i ne odbacuje, osim vlasnika ovog mezara (pokazujući na Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, mezar).” (Ruhul-meani, XI/188)

Dostojanstvo i skromnost su osobine istinskih učenjaka
Imam Malik imao je priliku da život provede na dvorcu abasijskih halifa, ali je on te ponude odbio, jer grad Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije želio nipošto mijenjati niti napuštati. Prenosi se da je jedne prilike halifa Mehdi došao u Medinu i poslao je Maliku tri hiljade zlatnika. Nakon toga došao mu je halifin izaslanik i rekao: ”Halifa bi volio da ideš sa njim u Bagdad”, a Malik mu je odgovorio: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Medina je za njih bolja, samo kad bi znali’, a što se tiče novca koji mi je poslao, ja od toga nisam ništa uzeo.” (Tezkiretul-huffaz, I/210) U drugoj predaji stoji da je halifa Harun er-Rešid sa svojim sinovima posjetio imama Malika i rekao mu: ”Želim da pročitaš nešto korisno meni i mojim sinovima i da nas podučiš propisima vjere.” Malik mu je odgovorio: ”Tako mi Allaha, ja odavno ne čitam iz knjige, već meni studenti čitaju.” (Naime, u to vrijeme islamski učenjaci su zahtijevali od svojih učenika da oni čitaju određenu knjigu, a da ga učitelj sluša, ispravlja i objašnjava. Kada bi student nakon izvjesnog vremena završio s čitanjem knjige, dobio bi idžazu ili dozvolu od šejha da to djelo može tumačiti i prenositi drugima.).  Harun je na to rekao: ”Nema problema, onda istjeraj ove ljude iz svoje kuće, pa ću ja tebi čitati.” Malik je to odbio, rekavši: ”Ako se običnom svijetu zabrani slušanje predavanja radi elite, onda ni elita neće imati puno koristi od toga.” Zatim je naredio jednom od prisutnih da čita iz knjige koju je Malik odabrao.” Zbog takvog odnosa prema islamskoj nauci, Allah mu je podigao ugled u očima halifa, tako da su osjećali poseban respekt prema njemu. Rekao je imam Malik: ”Ušao sam kod Ebu Džafera el-Mensura i zatekao sam ljude koji su također došli kod halife radi nekih svojih potreba, neki od njih ljubili su ga u glavu, neki u ruku, neki u skute, a mene je Allah spasio svih tih poniženja.” (Tertibul-medarik, I/208) Imam Zehebi spominje slučaj halife Mehdija koji je prilikom jedne od svojih mnogobrojnih posjeta Medini, poslao po imama Malika da dođe i da čita određeno djelo i podučava njegovu djecu. Na to je imam Malik odgovorio: ”Znanje nikome ne ide na noge, znanju se dolazi na noge.” Tada je Mehdi rekao: ”Istinu je kazao Malik, idite Maliku i učite od njega.” Sa njegovom djecom bio je njihov odgajatelj i kada su došli kod imama Malika, rekao mu je da čita halifinoj djeci hadise i da im ih objašnjava. Malik je odgovorio: ”Treba da znaš da stanovnici Medine pred nama čitaju određena djela kao što djeca čitaju pred učiteljem.” Vratili su se i obavijestili Mehdija o tome, a onda je on razgovarao sa Malikom, pa mu je Malik rekao: ”O vođo pravovjernih, ja sam čuo Šihaba ez-Zuhrija kada je rekao: ‘Mi smo znanje učili slušajući od ljudi, tj. dječaka poput Seida ibn Musejjeba, Ebu Seleme ibn Abdurrahmana, Urveta ibn Zubejra, Kasima, Salima i drugih’, svi oni su čitali pred njim određena djela, a nije on njima čitao.” Halifa je na to rekao: ”Da, tako mi Boga, ti ljudi su naši uzori! Sinovi moji, idite Maliku i čitajte pred njim ono što vam kaže.” (Sijer e’alam en-nubela, VIII/63)

Na svojoj koži osjetio je bič zavidnika i pokvarenjaka
Smutljivci, ljudi slabog imana i zavidnici potrudili su se da se u biografiji imama Malika, isto kao i kod Ebu Hanife, nađu i stranice o stravičnom mučenju i bičevanju koje je pretrpio od strane tadašnjeg namjesnika Medine. Naime, na jednom od svojih predavanja on je rekao da osoba koja bude prisiljena na razvod braka, da taj razvod nije validan, prenoseći to od Abdullaha ibn Abbasa koji je kazao: ”Nema razvoda pod prisilom.” (Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, V/48) Nakon toga, neki smutljivci i zavidnici otišli su kod namjesnika Medine ispred halife Ebu Džafera el-Mensura, i rekli mu kako je Malik svojom negacijom razvoda pod prisilom, zapravo ciljao na to da prisega (bej’a) koju su ljudi dali halifi Ebu Džaferu pod prisilom, ne važi i da se on zbog toga ne može smatrati halifom. Namjesnik je nasjeo na tu priču i podvale te naredio da dovedu imama Malika, a onda je naredio jednom od dželata da ga bičuje. Dželat ga je sedamdeset puta (u nekim predajama spominje se četrdeset udaraca) udario bičem i toliko ga je pretukao da je jednu ruku morao pridržavati drugom da ga manje boli. (El-Intikau fi fedaili es-selaseti el-eimmeti, str. 43.) Ti smutljivci tumačili su namjere i nijjet imama Malika i okrivili ga i potvorili za ono što nije rekao, zapostavljajući ono što je stvarno rekao, a poznato je šerijatsko pravilo da se ljudima sudi na osnovu onoga što kažu i urade, a ne na osnovu onoga što misle. Međutim, smutljivcima i zavidnicima draže je kopati po mislima i tuđim prsima kako bi navodno otkrili tuđe namjere, a sve s ciljem da prošire smutnju. Predaju o kažnjavanju imama Malika, u nešto drugačijoj i dužoj formi, prenio je također i Ebul-Areb et-Temimi u svom djelu ”El-Mihen”. Kada je halifa Ebu Džafer el-Mensur obaviješten da je u smutnji oko davanja prisege stradao imam Malik, to mu je teško palo i nije bio zadovoljan postupkom namjesnika Medine, svog amidžića Džafera ibn Sulejmana, pa je pisao Maliku da dođe kod njega u Bagdad i da bude na njegovom dvoru, ali je Malik odbio, zahvalivši se halifi na pozivu. (El-Mihen, str. 319-320) Njih dvojica su se nakon toga i lično sreli u Medini i o tom susretu Malik je pričao: ”Kada sam se sreo sa Ebu Džaferom, rekao mi je: ‘Tako mi Allaha, poslije kojeg drugog boga nema, ja nisam naredio tvoje bičevanje, niti sam znao za to, i znaj da će stanovnici Mekke i Medine biti u dobru sve dok si ti među njima. Ti si im garancija od moje kazne i osvete, i Allah im je preko tebe podigao spomen i ugled, a inače su stanovnici Medine zaista brzi u izazivanju smutnje. Osim toga, ja sam naredio da se valija Medine žestoko kazni zbog onoga što je tebi učinio.’ Na to sam mu rekao: ‘Allah ti se smilovao, vođo pravovjernih, i visoke stepene ti podario, ta ja sam mu oprostio zbog rodbinske veze sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i rodbinske veze s tobom.’ Tada je halifa rekao: ‘Allah se i tebi smilovao i sačuvao te.”’ (Ebu Zehre, Imam Malik, str. 61.) Ibn Hillikan kaže: ”Malik je, nakon što je bio bičevan, obrisao krv sa svoga lica i tijela, i otišao je u mesdžid da klanja, a zatim je rekao: ”Kada je Seid ibn Musejjeb bio bičevan, ovako je postupio.” (Ibn Hallikan, Es-Sikat, VII/460) A imam El-Vakidi rekao je: ”Tako mi Allaha, imam Malik bio je ugledan poslije kao i prije bičevanja.” (Sijer e’alam en-nubela, VIII/80) Imam Zehebi kazao je: ”To je, tako mi Boga, bilo nešto što se zove pohvalno i poželjno iskušenje, koje još više uzdiže čovjeka u očima vjernika.” (Ibid.) Iako je bio stavljen na veliko iskušenje i kao učenjak Medine bio ponižen bičevanjem, Allah mu je, zbog njegove iskrenosti u nauci i vjeri, povećao deredže i ugled. Govoreći o motivu i nijjetu bavljenja naukom, jedne prilike je rekao: ”Znanje sam učio isključivo radi sebe, a nisam to radio kako bih privukao pažnju ljudi na sebe.” (Sijer e’alam en-nubela’, VIII/66) Imam Malik nije se bavio naukom da bi postao popularan i da bi ljude okupljao oko sebe, već je učio znanje kako bi radio po njemu i kako bi druge podučavao tom znanju i osvjetljavao im puteve ka Allahu i vječnom životu. On je bio strpljiv u tome, i Allah je dao pa je usput postigao i ono što nije ciljao, a to je da su ga ljudi zavoljeli i počeli dolaziti da slušaju njegova predavanja. Njemu su s tim ciljem dolazili muslimani sa svih strana, iz Endelusa, Magriba, Šama, Egipta, Iraka i drugih pokrajina. Njegova naučna halka bila je ogromna, pa je to zasmetalo nekim zavidnicima i počeli su pričati protiv njega i iznositi laži i potvore, tako da su se u pogledu njega stvorila dva tabora: jedni su ga slijedili kao autoriteta, a drugi su ga vrijeđali i omalovažavali. Jedanput je on pitao svog učenika Mutarrifa: ”Šta ljudi govore o meni?” Odgovorio mu je: ”Iskreni prijatelji te hvale, a neprijatelji napadaju na tvoju čast.” Rekao je: ”Hvala Allahu, ljudi će neprestano tako činiti. Utječem se Allahu od vjerovanja i slijeđenja svega onoga što ljudi govore i prenose svojim jezicima.” (Hiljetul-evlija, VI/321) Neki zlobnik postavio je pitanje imamu Maliku i on mu je odgovorio na osnovu onoga što je znao, pa mu je taj čovjek cinično rekao: ”Ti si čovjek koji u odgovoru nekada pogriješi, a nekada opet ne potrefi.” Imam Malik mu je dostojanstveno odgovorio: ”Šta ćeš, takvi su ljudi.” (Ez-Zehebi, Tarihul-islam, str. 171) Prenosi se da je Malik prije smrti mnogo učio Kur’an gledajući u mushaf. Dugo je učio i plakao.” (Tertibul-medarik, II/57)

Smrt imama Malika
Imam Malik živio je 89 godina. Umro je 179. godine po Hidžri, i na samrti je govorio: ”Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i Njegov poslanik. Allahu pripada odredba, prije i kasnije.” Ukopan je u Bekijji u Medini. Prenosi se da je pobožnjak Esed ibn Musa rekao: ”Sanjao sam Malika nakon njegove smrti. Na sebi je imao dugi zeleni ogrtač i bio je na devi koja je letjela između nebesa i Zemlje. Rekao sam mu: ‘Ebu Abdullah, zar ti nisi umro?’ Odgovorio je: ‘Da.’ ‘Pa kuda si onda pošao?’, upitao sam. Odgovorio je: ‘Znaj da sam se sreo sa svojim Gospodarom, Allahom, dž.š., licem u lice, i On mi je rekao: ‘Traži šta hoćeš, dat ću ti, poželi šta hoćeš, udovoljit ću tvojoj želji.”’ (Tertibul-medarik, I/239) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Koji god čovjek kaže la ilahe illallah, a zatim umre, ući će u Džennet.” (Buharija i Muslim) A san ovog pobožnog i učenog čovjeka također je jedan od dokaza lijepog završetka i dokaz da je Allah, dž.š., podario imamu Maliku mjesto koje mu i pripada, u društvu odabranih Njegovih robova. Divnog li završetka!

Saff br. 262

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić