Prenosi se da je imamu Šafiji rečeno: ”Opiši nam svoju strast za naukom i čitanjem knjiga?”, pa je odgovorio: ”Kad god bih čuo samo jedno slovo ili riječ koju do tada nisam čuo, svi moji organi pretvorili bi se u uho i uživali bi u slušanju isto kao što i uho uživa.” ”A kako opisuješ svoju čežnju za naukom?”, upitali su. On je odgovorio: ”Kao čežnju čovjeka koji zbog žudnje za bogatstvom želi da skupi što više imetka.” Na kraju je upitan: ”Kako opisuješ svoje traganje za znanjem?”, pa je rekao: ”U traganju za znanjem bio sam poput majke koja traži nestalog sina jedinca”Govoreći o imamu Šafiji, Ahmed ibn Hanbel rekao je: ”Šafija je filozof u pravom smislu te riječi (el-fejlesuf er-rabbani) i on je bio nedostižan u četiri znanstvene discipline: lingvistici, etici razilaženja, retorici i fikhu.” (Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, I/118) Što se tiče termina ”rabbani” – savršen, izvanredan, koji je za Šafiju upotrijebio Ahmed ibn Hanbel, to je zbog toga što je noć dijelio na tri dijela: jednu trećinu za učenje, jednu trećinu za klanjanje noćnog namaza, a jednu za spavanje.” (Imam Zehebi, Sijer e’alam en-nubela, X/35) I ne samo to, imam Ahmed je Šafiji pripisao ulogu obnovitelja vjere o kojoj je govorio i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu: ”Allah, dž.š., će na početku svakog stoljeća poslati mome ummetu učenjaka koji će im obnoviti  vjeru.” (Ebu Davud) Imam Ahmed tvrdio je da je na početku prvog hidžretskog stoljeća taj obnovitelj bio Omer ibn Abdul-Aziz, a na početku drugog stoljeća imam Šafija. (Tarihu Dimešk, 51/339)

Imam Šafija o sebi
Imam Šafija je jedan od prvih islamskih učenjaka koji je napisao svoju biografiju, i to tako da je bila daleko od pretjerivanja, lažnih tvrdnji i izmišljanja. Rečeno je: ”Najbliži istini je onaj ko zna svoju pravu vrijednosti i svoje mahane i na temelju toga piše o sebi.” Na početku  svoje biografije on je, između ostalog, napisao: ”Rodio sam se u gradu Askalanu u Palestini, u oblasti Gaza, i kada su mi bile dvije godine, majka me je odvela u Mekku.” (Tarihu Bagdad, II/59) Šafija je rođen u godini u kojoj je umro Ebu Hanife, 150. godine po Hidžri, a neki opet kažu da je rođen isti dan kada je umro Ebu Hanife. (Sijer e’alam en-nubela, X/12) Zapisao je: ”Ja sam bio siroče i svu brigu o meni vodila je moja majka. Ona nije imala novaca da mi plaća učitelja, a kada sam se posvetio nauci, moj učitelj me je ostavljao za svog zamjenika kada bi on bio odsutan.” (Tarihu Dimešk, 51/282) ”Naučio sam Kur’an napamet u sedmoj godini, a Malikovu Muvetu’ u desetoj godini života.” (Sijer e’alam en-nubela, X/11) ”Dvadeset godina sam intenzivno proučavao arapski jezik, književnost i predislamsko pjesništvo.” (Tarihu Dimešk, 51/297) Nakon svega toga, halifa Harun er-Rešid pozvao je Šafiju u Bagdad, 184. godine po Hidžri, zbog glasina da je sa grupom iz sekte alevija želio srušiti Abbasijsku dinastiju. Pred halifom Harunom er-Rešidom ubijeno je devet pobunjenika iz alevijske skupine, a onda su doveli Šafiju koji se halifi obratio ovim riječima: ”Vođo pravovjernih, ja ne pripadam alevijskoj sekti, ja sam nepravedno doveden u vezu s njima i smatram da mi je na taj način učinjen zulum. Ja sam iz porodice Beni Mutallib ibn Abdul-Menaf i pripadam skupini islamskih učenjaka, a tvoj kadija zna sve o meni.” Tada je vrhovni kadija na halifinom dvoru bio poznati hanefijski učenjak Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, koji je prisustvovao suđenju, pa je rekao: ”Vođo pravovjernih, Šafija je u pravu. Ja ga poznajem, to je mladić koji posjeduje ogromno znanje i ne pripada pobunjeničkoj skupini kako je tebi preneseno.” Harun er-Rešid zatim je rekao Muhammedu eš-Šejbaniju: ”Neka bude sa tobom dok u potpunosti ne ispitamo njegov slučaj.” Tako je imam Šafija, uz posredovanje i svjedočenje glavnog kadije, bio oslobođen optužnice kojom mu se na teret stavljala pobuna protiv halife, što je za sobom povlačilo smrtnu kaznu. (Tarihu Dimešk, 52/286-87) Taj događaj bio je povod da Šafija ostane u Bagdadu nešto više od dvije godine i to vrijeme iskoristio je učeći pred Muhammedom eš-Šejbanijem. A što se tiče hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa, Šafija se sa njim nikada nije sreo, jer je on umro prije nego što je Šafija došao u Bagdad, tako da su sve predaje o njihovom navodnom susretu apokrifne. Poslije toga Šafija se vratio u Hidžaz i postao je glasoviti učenjak tako da se s pravom govorilo da je Hidžaz, nakon smrti imama Malika, dobio dostojnog nasljednika u imamu Šafiji. Devet godina je boravio u Hidžazu, a onda je ponovo otišao u Bagdad i sreo se sa Ahmedom ibn Hanbelom, s kojim se prije toga sretao u Mekki, a nakon dvije godine provedene u Bagdadu, put ga je odveo u Egipat, gdje je uživao simpatije tamošnjeg namjesnika. U Egiptu je ostao do svoje smrti, 204. godine po Hidžri. Njegov kratki ali izuzetno bogati život bio je u znaku mnogobrojnih putovanja. Između ostalog, putovao je mnogo puta u Jemen i posjetio je mnoga arapska plemena, jer je bio željan nauke iz oblasti fikha, medicine, jezika i fiziognomike (nauka prema kojoj crte lica, kretanje i držanje tijela objašnjavaju duševne i mentalne karakteristike ljudi). …Ostatak teksta pročitajte u novom broju Saffa

Učenjak koji je podjednako bio i kalemli i kelamli
Ako se kod običnih smrtnika može govoriti o natprirodnoj inteligenciji i izvanrednom talentu, onda je svakako imam Šafija predvodnik te skupine. Za njega je Ebu Ubejde rekao: ”Nisam vidio inteligentnijeg čovjeka od imama Šafije.” (Tehzibul-kemal, XXIV/372) A ibn Abdul-E’ala govorio je: ”Da je bilo moguće sakupiti sve učenjake njegovog doba, opet se po inteligenciji sa njim niko ne bi mogao mjeriti.” (Sijer e’alam en-nubela, X/15)  Imam Ahmed govorio je svojim učenicima: ”Ako vam promakne pamet i znanje ovog čovjeka (Šafije), bojim se da ga nećete dostići do Sudnjeg dana.” (El-Džerhu ve ta’dilu, VII/203) Junus es-Sadefi rekao je: ”Nisam sreo pametnijeg čovjeka od Šafije. Jednog dana raspravljali smo se oko nekog pitanja i razišli smo se u mišljenju. Kada me je ponovo sreo, uzeo me je za ruku i rekao: ‘O Ebu Musa, zar ne možemo biti istinska braća i kada nam se mišljenja ne podudaraju.”’ (Sijer e’alam en-nubela, X/16) Ovo je uistinu jasan dokaz Šafijine pronicljivosti, inteligencije i razboritosti. On je na vrijeme shvatio da se ljudi nikada neće izjednačiti u shvatanju, inteligenciji, znanju i karakteru, pa prema tome nemoguće je očekivati da se slažu u mišljenju po svakom pitanju. I kada se radi o raspravljanju i polemici, pred učenjacima su dvije mogućnosti: ili da se u potpunosti raziđu, što  podrazumijeva  prepirku i udaljavanje jednih od drugih, ili da postave opća pravila oko kojih će se složiti, a da prihvate mogućnost razilaženja u sporednim i sekundarnim pitanjima. U svakom slučaju, ovaj drugi postupak je znak razboritosti i islamskog odgoja. Prenosi se da je Šafija rekao: ”Razum ima svoje granice kao što pogled ima svoje granice.” (Ruhul-meani, I/42) On je bio izvanredan govornik i erudita, u čemu mu je pomoglo čitanje knjiga i dobro poznavanje arapskog jezika, što su mu potvrdili najpoznatiji jezikoslovci poput: Sa’lebe, Ibn Hišama, Ebu Mensura el-Ezherija i drugih. Džahiz je izjavio: ”Čitao sam knjige najpoznatijih islamskih učenjaka i majstora pisane riječi, i nisam vidio da je neko imao ljepši stil od Šafije. Njegove rečenice su prave niske bisera.” (Fahrudin er-Razi, Menakibu Šafi’ijje, str. 87.) Junus ibn Abdul-E’ala govorio je: ”Šafija je bio pravi ‘čarobnjak’ riječi. Kada god smo bili u njegovom društvu, bili smo opijeni njegovim riječima. Šafijine riječi bile su slađe od šećera. Njemu je Allah podario slatkorječivost, oštroumnost, izvanrednu erudiciju, jasnoću i snagu argumentacije.” (Sijer e’alam en-nubela, X/48) Prenosi se da je imamu Šafiji rečeno: ”Opiši nam svoju strast za naukom i čitanjem knjiga?”, pa je on odgovorio: ”Kad god bih čuo samo jedno slovo ili riječ koju do tada nisam čuo, svi moji organi pretvorili bi se u uho i uživali bi u slušanju isto kao što i uho uživa.” ”A kako opisuješ svoju čežnju za naukom?”, upitali su. On je odgovorio: ”Kao čežnju čovjeka koji zbog žudnje za bogatstvom želi da skupi što više imetka.” Na kraju je upitan: ”Kako opisuješ svoje traganje za znanjem?”, pa je rekao: ”U traganju za znanjem bio sam poput majke koja traži nestalog sina jedinca.”

Kome Allah želi dobro, pouči ga mudrosti
Osim što je bio poznati fakih i lingvista, imam Šafija bio je i istinski mudrac i mislilac koji je ummetu ostavio u naslijeđe svoje mnogobrojne izreke koje predstavljaju neiscrpni izvor mudrosti sa kojeg se mogu napajati ljudi koji su željni istinskog znanja i spoznaje. Prenosi se da je imam Šafija rekao: ”Nakon izvršavanja farzova, nema ništa bolje od traganja za znanjem.” Upitan je: ”Zar ni džihad na Allahovom putu?” Odgovorio je: ”Ni džihad na Allahovom putu.” (Es-Sunenul-kubra, str. 475) Ibn Ujejne prenosi da je Šafija rekao: ”Nikome na dunjaluku nije dato ništa bolje od nubuvveta (poslanstva), a nakon nubuvveta nikome nije dato ništa bolje od znanja, a na ahiretu nikome ne može biti dato ništa bolje od milosti i oprosta.” Ovim je htio reći da je nauka put spoznaje onoga sa čime su došli Allahovi poslanici. Rekao je također: ”Licemjerstvo u stjecanju znanja umrtvljuje srce i porađa pakost i zlobu.” (El-Bejheki, El-I’tikad vel-hidaje, str. 239) Šafija je mrzio licemjeran odnos prema nauci i besplodno raspravljanje. Govorio je: ”Ponižavanje nauke je da se raspravljaš sa svakim ko želi raspravu i da se prepireš sa svakim ko prepirku izaziva.” (El-Bejheki, Menakibu Eš-Šafi’ijje, II/51) Ebu Sevr je kazao: ”Jedanput sam predložio Šafiji da napiše knjigu ili studiju o irdžau i murdžijama, pa mi je rekao: ‘Okani se toga.”’ (Sijer e’alam en-nubela, X/30) Rebia prenosi da je Šafija rekao: ”Da sam htio, mogao sam napisati svojim oponentima tomove knjiga kao odgovor, ali ja ne volim raspravljanje niti želim da se meni od toga bilo šta pripiše.” (Ibid.) Međutim, kada je odgovarao na određena pitanja i raspravljao sa ljudima s ciljem da se na temelju dokaza dođe do istine, onda bi njegovi odgovori bili jasni i argumentirani. Jedanput je jedan čovjek iz Belha upitao Šafiju kako definira iman, a on mu je rekao: ”Prvo ti meni reci kako ti definiraš iman.” Čovjek je odgovorio: ”Za mene je iman (vjerovanje) samo verbalna potvrda.” Šafija ga je upitao: ”A šta ti je dokaz za to?” Odgovorio je: ”Kur’anske riječi: ‘Oni koji vjeruju i čine dobra djela’, veznik ‘i’ ovdje je došao da razdvoji i napravi jasnu razliku između verbalne potvrde vjerovanja i dobrih djela koja ne ulaze u samo značenje vjerovanja.” Tada mu je Šafija rekao: ”Je li uistinu smatraš da je ‘vav’ (veznik ‘i’) ovdje upotrijebljen kao rastavni veznik?” ”Da”, odgovorio je. Šafija mu je onda rekao: ”U tom slučaju ti obožavaš dva boga, jednog na istoku, drugog na zapadu, jer Allah je objavio: ‘Gospodar dva istoka i Gospodar dva zapada.”’ Čovjek se naljutio i prigovorio Šafiji što ga svrstava među politeiste, a Šafija mu je odgovorio: ”Ti si samog sebe svrstao među politeiste.” ”Kako?”, upitao je. Šafija mu je odgovorio: ”Tako što si rekao da je u prvom ajetu koji si citirao, glas ‘vav’ upotrijebljen kao rastavni veznik, što znači da bi, po tvom mišljenju, i u drugom ajetu taj glas imao istu funkciju (‘Gospodar dva istoka i Gospodar dva zapada’).” Čovjek je shvatio da je pogriješio pa je rekao: ”Estagfirullah! Utječem se Allahu od onoga što sam govorio. Ja obožavam samo jednog Boga, Allaha, dž.š., i nikada više neću tvrditi da je ‘vav’ rastavni veznik u ajetu o imanu, već vjerujem da iman predstavlja riječ i djelo i da se smanjuje i povećava.” (Hil’jetul-evlija, IX/110)

Etika raspravljanja kod imama Šafije
Prenosi se da je imam Šafija rekao: ”Nikada se nisam upustio u raspravu a da mi nije bio cilj nasihat,  tj. savjetovanje, a ne pametovanje.” ( Hil’jetul-evlija, IX/118) Također je rekao: ”Ja želim da svi ljudi nauče znanje iz knjiga koje sam napisao, a da ništa od toga ne pripišu meni kao zaslugu.” (Tarihu Dimešk, 51/432) Šafija je dobro proučio i shvatio ljudsku prirodu i urođenu čovjekovu potrebu da se ističe, nadmeće i hvališe, kako dunjalučkim bogatstvom, tako isto i znanjem, i da želi da dominira i bude pobjednik u raspravama. Također je rekao: ”Nisam se raspravljao ni sa jednim čovjekom a da nisam poželio da Allah njega uputi na ispravan odgovor, niti sam se raspravljao bilo s kim a da mi nije bilo svejedno hoće li istina biti na njegovoj ili na mojoj strani.” (Hil’jetul-evlija, IX/118) To je zbog toga što je cilj rasprave i polemike u islamu – da’va i prenošenje istine, a ne pobjeda nad protivnikom i likovanje zbog njegovog poraza.  Prenosi se da je neki čovjek raspravljao sa Davudom el-Isfahanijem i onda mu rekao: ”Davude, ti si govorio to i to, i zbog toga si, Allahu hvala, postao nevjernik.” Ovaj učenjak mu je odgovorio: ”Subhanallah, od kada je to nevjerstvo muslimana blagodat na kojoj se iskazuje zahvala Allahu, dželle šanuhu, i zbog koje bi se musliman trebao radovati. Priličnije je bilo da si u ovoj situaciji rekao: ‘Nema snage ni moći osim kod Allaha, Allahovi smo i Njemu se vraćamo’ (la havle ve la kuvvete illa billahi, inna lillahi ve inna ilejhi radžiun).” Šafija nikada nije kategorički tvrdio da je njegovo mišljenje ispravno, već je govorio: ”Moguće je da moj govor koji smatram ispravnim sadrži grešku, kao što je moguće da je nečiji drugi govor ili tvrdnja koju smatram pogrešnom, ispravna i istinita.” Samo oni koji s pogrešnim nijjetom i motivom uče nauku, mogu biti zluradi i u raspravi arogantni, jer im nije cilj da pobijedi istina, već da oni pobijede dokazujući svoju učenost pred drugima. Prenosi se da je imam Ahmed jedne prilike došao na naučni kružok koji je u Mekki vodio Sufjan ibn Ujejne. Na tom skupu bio je prisutan i Ishak ibn Rahavejh kojeg su zvali učenjak Horosana. Ahmed ibn Hanbel mu je u jednom trenutku prišao i rekao: ”Hajde sa mnom da upoznaš učenjaka kakvog nikada prije nisi imao priliku vidjeti niti upoznati.” Zatim je sa njim otišao kod imama Šafije. Razgovarali su izvjesno vrijeme, a onda je Ishak rekao Ahmedu: ”Napustili smo kružok koji vodi čovjek (Sufjan ibn Ujejne) koji prenosi od Zuhrija, i mislio sam da ćeš me odvesti kod alima koji je poput Zuhrija, a ti si me doveo kod ovog dječaka.” Ahmed mu je rekao: ”Ja sam ubijeđen da takvog učenjaka još nisi sreo. Nego sjedi još malo i razgovaraj sa njim. Nakon toga, Ishak je ušao u raspravu sa Šafijom oko određenih pitanja. U toku rasprave Šafija je svoje mišljenje potkrepljivao hadisima, a Ishak predajama i mišljenjima nekih učenjaka. Šafija mu je prigovorio zbog toga i rekao: ”Ne priliči ti da se tako ponašaš na ovom mjestu. Ja ti kažem rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ti mi proturječiš sa ‘rekao je taj i taj učenjak’.” Nakon toga Ishak je snishodljivo pogledao u svoje učenike koji su bili sa njim, pa im se obratio dijalektom koji Šafija nije razumio, rekavši nešto u smislu: ”Ovaj mladić izigrava učenjaka.” Šafija je shvatio šta je on htio reći svojim učenicima, ali je prešutio takvo ponašanje. Međutim, iskrenog učenjaka kao što je bio Ishak, proganjalo je to što se nedolično i snishodljivo ponašao prema Šafiji, tako da se ubrzo pokajao zbog toga. O tome je on pričao: ”Kada sam malo bolje razmislio o onome što sam čuo od Šafije, shvatio sam da on zna ono što je nama promaklo. Ja se uistinu stidim Muhammeda ibn Idrisa eš-Šafije.” Nedugo zatim on je postao sljedbenik šafijske pravne škole.” (Tabekat eš-Šafi’ijje el-kubra, II/89-90) Upozoravajući svoje učenike na opasnost pristrasnosti i slijepog slijeđenja, Šafija im je rekao: ”Kada vam nešto kažem što niste dobro proučili i o čemu niste razmišljali, nemojte to apriori prihvatati kao tačno, jer ljudski razum često stihijski prihvata nešto kao istinu.” (Hil’jetul-evlija, IX/124) Drugom prilikom rekao im je: ”Nikada se nisam nasmijao nekome zbog njegovog pogrešnog odgovora a da on nije, zbog toga što je njegova sujeta pogođena i ličnost povrijeđena, još čvršće prihvatio svoj stav i branio ga kao istinu.” (Sijer e’alam en-nubela, X/99) Kao vrsni učenjak i znalac, Šafija je na taj način želio skrenuti pažnju na puteve i sredstva kojima se pridobijaju oponenti da prihvate istinu, kao i na metode i sredstva kojima se oni odbijaju i udaljavaju od istine. Pravila koja je postavio Šafija o dijalogu i načinu raspravljanja vrlo su važna i treba ih dobro naučiti kao ne bismo zapali u situaciju koju je opisao Ibnul-Dževzi, rekavši: ”Vidio sam skupinu ljudi koji sebi pripisuju znanje kako se ponašaju kao obične mase, naprimjer ako u mesdžidu u kojem se klanja po šafijskom mezhebu, namaz predvodi hanbelija i ne uči glasno bismillu, šafijski učenjaci se naljute zbog toga, a ako u mesdžidu u kojem se klanja po hanbelijskom mezhebu, klanja imam šafijskog mezheba i uči glasno bismillu, hanbelije se naljute. Ovo je sekundarno fikhsko pitanje, i oko njega postoji razilaženje kod učenjaka i svaka pristrasnost u tom pogledu znači negaciju znanja.”

Saff br. 263

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić