Većina ljudi voli lijep ahlak, moralnost i lijepo ponašanje, i spremni su o tome hvalospjeve nizati, ali kada sami trebaju riječi u djelo pretvoriti, na prvom ispitu padnu i otkriju svoje pravo lice. Za razliku od te većine, imam Šafija pripadao  je plejadi islamskih velikana koji su bili moralne vertikale i uzor svim generacijama muslimana. O tome postoje mnogobrojni dokazi iz njegovog života koji potvrđuju čistotu njegove duše i veličinu njegove moralne ličnosti, a mi ćemo navesti samo neke od tih primjera. Naime, jedne prilike je neki čovjek iz Iraka (tj. pripadnik hanefijskog mezheba) upitao imama Šafiju: ”Šta misliš o Ebu Hanifi?” Odgovorio je: ”On je predvodnik pravne škole i istinski gospodin.” ”A šta kažeš o Ebu Jusufu?”, ponovo je upitan. Šafija je odgovorio: ”Od svih hanefijskih učenjaka, on najbolje poznaje hadis i najviše ga primjenjuje.” ”A šta kažeš za Muhammeda ibn Hasana?” Odgovorio je: ”On je među hanefijskim učenjacima bio najprecizniji i najstručniji u razradi i izvođenju sporednih iz osnovnih i temeljnih pitanja.” Na kraju je upitan: ”A šta misliš o Zuferu?” Odgovorio je: ”On je imao najizoštreniji osjećaj za analogiju.” (Tarihu Bagdad, XIV/246)

Istinske učenjake krasi i lijep ahlak
Imama Šafiju nije spriječilo razilaženje sa spomenutim hanefijskim učenjacima u mnogim pitanjima, da ih pohvali i istakne njihovu učenost i stručnost bez imalo zavidnosti i potcjenjivanja. To mogu učiniti samo iskreni vjernici i moralno izgrađene ličnosti. S druge strane, bogobojaznost i lijep ahlak nisu mu dozvolili da bude pristrasan prema onima kojima najviše duguje za svoje naučno napredovanje. On je studirao pred hanefijskim učenjakom Muhammedom ibn Hasanom eš-Šejbanijem, ali je i pored toga napisao djelo u kojem se studiozno bavio nekim stavovima i mišljenjima imama Muhammeda eš-Šejbanija i odgovarajući mu vjerodostojnim hadisima, izrazio svoje neslaganje sa njim. Šafijin sin je rekao: ”Nisam nikada čuo svoga oca, dok je s nekim raspravljao o šerijatskim pitanjima, da je podigao glas.” (Es-Sujuti, Eš-Šemailu eš-šerife, str. 362.) On je dobro znao da su vikanje, galama i podizanje tona jasni predznaci i pokazatelji neuspjeha i poraza. Imam Muzeni spominje da je jedan čovjek pred Šafijom govorio za nekog prenosioca hadisa da je lažov, pa mu je imam Šafija rekao: ”Možeš li barem malo zaodjenuti svoje riječi i ublažiti njihovu grubost? Nema potrebe da kažeš taj i taj je lažov, već reci: hadisi koje prenosi  taj i taj čovjek se odbacuju, a efekat je isti.” (Fethul-mugis, I/371) Jedanput je imam Šafija prolazio tržnicom sa svojim studentima i čuo je mladića kako vrijeđa jednog učenjaka i ismijava se s njim, pa je Šafija rekao studentima: ”Suzdržite se od slušanja tih gadosti kao što se suzdržavate da ih svojim jezicima govorite, jer je slušatelj govornikov saučesnik. Znajte da pokvarenjak gleda da uzme najružniju i najgoru stvar iz svoje ‘posude’ želeći je staviti u vašu ‘posudu’.” (Hil’jetul-evlija, IX/123) Imam Šafija imao je prefinjen i istančan osjećaj za lijepu riječ jednako kao i za lijepo ponašanje, što svjedoči i sljedeća predaja. Naime, prenosi se da je Rebia rekao: ”Razbolio se imam Šafija i otišao sam ga posjetiti. Kada sam ušao kod njega, rekao sam: ”Allah osnažio tvoju slabost!” (Htio je vjerovatno reći: ”Allah ti dao snagu nakon slabosti.”) A on mi je odgovorio: ”Ebu Muhammede, kada bi Allah osnažio moju slabost, to znači da bi mi to bio kraj.” Rekao sam: ”Ja nisam želio ništa loše.” Odgovorio je: ”I da si ti molio Allaha protiv mene, ja znam da nisi želio ništa osim dobro, ali si se tako izrazio.” (Hil’jetul-evlija, IX/120) Ovo znači da se ljudima ne sudi po onome što kažu, već po onome što time namjeravaju i žele, ali je i pored toga imam Šafija upozorio Rebiu da obrati pažnju na svoje izražavanje i upotrebu riječi. Od Rebie se također prenosi da je rekao: ”Čitao sam pred imamom Šafijom njegovu knjigu Er-Risala trideset puta, i prilikom svakog čitanja, Šafija je ispravljao i korigirao neke svoje navode, a trideseti put, nakon što je ponovo našao neke greške, rekao je: ‘Allah hoće da nijedna knjige ne bude bez greške osim one koju je On objavio, tj. osim Kur’ana.”’

O plemenitosti i čovječnosti
Imam Šafija bio je izuzetno poznat po svojoj plemenitosti, čovječnosti i uljudnosti i o tome je mnogo govorio. Prenosi se da je on rekao: ”Ko želi da mu Allah podari lijep završetak, neka ima lijepo mišljenje o ljudima.” (Tehzibul-esma’, I/76) Zatim: ”Čovječnost se temelji na četiri vrline: lijepom ahlaku, altruizmu (darežljivosti), poniznosti i pobožnosti.” (Sijer e’alam en-nubela, X/98) Rekao je također: ”Loša li je poputnina za ahiret neprijateljstvo prema ljudima.” (Tarihu Dimešk, 51/411) Neki čovjek je tražio savjet od imama Šafije, pa mu je Šafija rekao: ”Allah te je stvorio slobodnim i budi onakav kakvim te je Allah stvorio.” (Tehzibul-esma’, I/77) Imam Šafija i njegovi savremenici nisu bukvalno razumijevali niti tumačili termin sloboda, već su govorili: ”Sloboda je plemenitost i bogobojaznost, pa ko posjeduje te dvije osobine, on je istinski slobodan čovjek.” Također je govorio: ”Plemenitost i hrabrost su ukrasi slobodnih ljudi.” (Tehzibul-esma’, I/76) ”Kada bi čovjek uspio sebe moralno izgraditi tako da bude, narodski rečeno, prav k’o strijela, opet bi bilo ljudi koji bi mu se iz inata suprotstavljali.” Prenosi se da su se dvojica ljudi prepirali pred Šafijom, pa je on rekao jednom od njih: ”Ti nikada ne možeš postići da svi ljudi budu s tobom zadovoljni, zato popravi ono što je između tebe i Allaha, i ako to uspiješ, onda ti neće naškoditi ono što ljudi o tebi misle.” (Imam Ahmed, Ez-Zuhd el-kebir, II/105) Poznato je, kako stoji u njegovoj biografiji, da se imam Šafija družio i sa sufijama i da ih je savjetovao u vezi njihovog pretjerivanja u vjeri i zapostavljanja sunneta. Međutim, i pored toga, on je također spomenuo da se u nekim stvarima okoristio od druženja sa njima. Između ostalog, on je često spominjao izreku sufijskih šejhova: ”Vrijeme je poput sablje, ako ga ne iskoristiš u dobru, ono će tebe iskoristiti u zlu.” Što se tiče njegove plemenitosti i darežljivosti, dovoljno je kazati da je imam Šafija u tri navrata ostao potpuno bez imetka, jer je sav imetak podijelio svojim siromašnim studentima. Zato nije čudo što je bio cijenjen i omiljen i kod običnog svijeta i kod učenjaka poput Ahmeda ibn Hanbela i drugih. Čak je Jahja ibn Muin zamjerio imamu Ahmedu što je pretjerano hvalio Šafiju i što je pristao, kako bi se sa njim što više družio, da vodi njegovog magarca. Na takve primjedbe Ahmed mu je odgovarao: ”Okani se svojih neutemeljenih primjedbi, već dok ja držim njegovog magarca za povodac, ti ga drži za rep, ako želiš da se družiš sa Šafijom i naučiš fikh.”

Zanimljivosti iz života muslimana u Šafijino vrijeme
Njegovi studenti prenijeli su neke zanimljivosti i zgode iz svakodnevnog života ljudi toga vremena, a koje je imam Šafija bilježio ili im pričao. Evo nekoliko takvih zanimljivosti. Imam Šafija ispričao nam je sljedeće: ”U Medini sam vidio tri čudne stvari koje nikada prije nisam vidio: vidio sam čovjeka kojeg je kadija proglasio bankrotom samo zbog jednog pregršta jezgre (proglašavanje bankrotom od strane kadije podrazumijeva zabranu raspolaganja imovinom, te prodaju imovine kako bi se vratio dug). Zatim, vidio sam čovjeka koji je pješice obilazio kafane i podučavao pjevanju kafanske pjevaljke, a kada bi došao u džamiju, klanjao bi sjedeći. I vidio sam čovjeka koji je lijevom rukom pisao brže nego njegovi takmaci desnom.” (Tarihu Dimešk, V/172) Na jednom drugom skupu, imam Šafija je ispričao: ”Jedan trgovac iz Medine poslao je svog slugu da mu kupi uže od tri metra dužine, pa je sluga upitao: ”Gazda, rekao si da uže treba biti dugo tri metra, a koliko treba biti široko?” Trgovac se naljutio i rekao: ”Široko je koliko i moje iskušenje s takvim slugom.” (Sijer e’alam en-nubela, VI/239) 

Potvora za šiizam
Imam Šafija, kao ni njegovi prethodnici, nije bio pošteđen kleveta i potvore. Naime, nekolicina studenata koji su se razišli sa njim i napustili njegova predavanja, potvorili su ga za šiizam. To je Šafiji teško palo, jer je bio nemjerljivo daleko od šiitske interpretacije islama, pa je svoju tugu u stihovima izrazio:

Konjaniče, zastani kod Muhassaba na Mini
i pozovi onoga koji stoji u Hajfinoj blizini
u zoru kad se hadžije prema Mini sliju
k’o valovi Eufrata kad se nakon silnog sudara u rijeku uliju,
i reci im:

Ako voljeti porodicu Muhammedovu znači rafidija (šiija) biti
ja džinne i ljude za svjedoke pozivam da ću kao rafidija umrijeti.

Kada je o tome obaviješten Ahmed ibn Hanbel, rekao je: ”Ne znam šta oni govore, ali ja o imamu Šafiji znam samo dobro. Zapamtite, kada Allah nekom čovjeku podari znanje, a uskrati ga njegovim savremenicima, da se kod njih pojavi zavidnost i onda mu pripisuju i ono od čega je on u potpunosti čist.”

Potvora za i’tizal
Osim za šiizam, imam Šafija bio je potvoren i za ilmul-kelam i pripadnost sekti mu’tezila, samo zbog toga što je jedan od njegovih profesora i šejhova bio i mu’tezilski učenjak Ibrahim ibn Jahja i to u vrijeme Šafijinog boravka u Medini gdje je slušao predavanja imama Malika. Naime, imam Šafija je za vrijeme svog boravka u Egiptu, hadise koje je prenosio Ibrahim ibn Ebi Jahja prihvatao kao vjerodostojne i prenoseći od njega govorio je: ”Pričao mi je Ibrahim ibn Ebi Jahja, ili pričao mi je pouzdan čovjek…” Međutim, taj Ibrahim ibn Ebi Jahja je kod ostalih muhaddisa bio odbačen kao nepouzdan prenosilac hadisa. Pošto je Ibrahim ibn Ebi Jahja bio mu’tezil, zlonamjernici i zavidnici iskoristili su tu činjenicu da Šafiju povežu sa tom sektom. Kao odgovor u Šafijinu odbranu, dovoljno je kazati da je on bio učenjak koji je najviše kritizirao ilmul-kelam, mu’tezile i njihove akaidske stavove. Govorio je: ”Što se mene tiče, ja bih naredio da se sljedbenici ilmul-kelama bičuju štapovima od palminih grana, a zatim da se stave na deve i vode po trgovima, a da telal koji bi išao ispred njih, obznani narodu: ‘Ovo je kazna za one koji su ostavili Kur’an i sunnet, a prihvatili ilmul-kelam (filozofiju).”’ (Hatib El-Bagdadi, Šeref ashabil-hadis, str. 78.) Osim toga, on je, za razliku od mu’tezila, potvrđivao Allahu lijepa imena i svojstva savršenstva kojima je Uzvišeni sebe opisao i u tome se u potpunosti držao slova Kur’ana, sunneta i prakse prvih generacija ummeta. O njegovom dosljednom slijeđenju Kur’ana i sunneta svjedoči i sljedeća predaja. Prenosi se da je imam Buharija rekao: ”Čuo sam El-Humejdija kada je rekao: ‘Bili smo kod imama Šafije kada mu je došao neki čovjek i postavio pitanje na koje je Šafija odgovorio: ‘Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome su rekli to i to…’ Čovjek je upitao: ‘A šta ti kažeš o tom pitanju?’ Odgovorio je: ‘Subhanallah, nisam ja svećenik u crkvi ili sinagogi pa da donosim zakone i propise. Ja ti kažem rekli su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ti me pitaš šta ja kažem o tome.”’ (Ibn Ebil-Izz el-Hanefi, Šerh el-akide et-Tahavijje, str. 399.) Zanimljivo je da imam Šafija nije bio pošteđen ni kritika od strane nekih malikijskih učenjaka, jer su oni očekivali da će Šafija, nakon što je otišao u Egipat, raditi na širenju malikijskog mezheba. Međutim, on to nije učinio, već je napisao knjigu u kojoj je otvoreno iznio svoje suprotstavljanje nekim stavovima imama Malika, kao što je pitanje mezheba stanovnika Medine koji je kod imama Malika predstavljao idžma’ ili konsenzus. Imam Šafija imao je drugačije mišljenje, pa je o tome rekao: ”Ono što stanovnici Medine prenose od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to smatram hadisom, a ono što stanovnici Medine kažu od sebe, to smatram idžtihadom (pravničkim promišljanjem) u kojem se može potrefiti, ali i pogriješiti.”

Utemeljitelj usuli-fikha
Imam Šafija bio je dokaz (hudže) u šerijatskoj znanosti i to su mu potvrdili učenjaci njegovog doba i smatrali su ga izvorom i autoritetom na čije su se znanje i pravne decizije pozivali. Osim toga, on je utemeljitelj posebne naučne discipline koja je dobila ime usuli-fikh (teorija islamskog prava). Islamski učenjaci spominju sljedeće razloge koji su naveli Šafiju na taj veličanstveni poduhvat koji mu je ovjekovječio ime:  
-Relativno velika vremenska distanca između Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i imama Šafije;
-Unošenje novih riječi i metoda u arapski jezik;
-Šafijino djelovanje u vremenu kada se sve više produbljivao jaz i razilaženje između dvije škole: tradicionalističke (ehlul-hadis) u Medini i racionalističke (ehlur-r’ej) u Iraku, što ga je podstaklo da ”registrira” nauku usuli-fikh kako bi mudžtehid upoznao pravila i paradigme koje će imati na umu kod izvođenja šerijatskih propisa;
-Mnoštvo novih pojava, slučajeva i situacija usljed ekspanzije islama i širenja teritorije islamske države, te miješanje i upoznavanje Arapa sa drugim narodima i njihovim običajima, a uz sve to, nepostojanje jasnih i eksplicitnih rješenja u Kur’anu i sunnetu za novonastale situacije i pitanja.  Zbog toga je neophodno bilo korištenje analogije (kijas) kako bi se novonastala situacija i pitanje uporedili sa sličnim propisom o kojem su se Kur’an i sunnet eksplicitno odredili.Najveći Šafijin doprinos u tom pogledu bila je njegova knjiga ”Er-Risala”. To je temeljno djelo iz usuli-fikha u kojem je Šafija postavio pravila na osnovu kojih će fakih izvoditi propise na temelju Kur’ana i sunneta. Risalu još nazivaju i arapska logika koja je pandan grčkoj logici čiji je utemeljitelj Aristotel. Imam Šafija ukazao je na to da je nauka usuli-fikh (teorija islamskog prava, fundamentalno pravo), zapravo arapska logika, s obzirom na to da su se Arapi smatrali najinteligentnijim i najpronicljivijim narodom kojem je svojstveno logičko rasuđivanje. Ovim je on učinio veliki hizmet islamu i muslimanima, a posebno je učinio mnogo na približavanju tradicionalističke i racionalističke škole. Imam Šafija je svojom Risalom približio jedne drugima, objasnio je status slabog (daif) hadisa te da se on ne može koristiti kao dokaz u vjeri, i time je sačuvao mnoge tradicionaliste od upadanja u grešku i izvođenja propisa na temelju slabog hadisa, što su neki od njih već činili, a također je spasio racionaliste i ukazao im na pogubnost donošenja propisa na temelju neispravne analogije i postavio pravila i temelje za jednu novu, umjerenu školu koja je zauzela srednji stav između ove dvije. To zapravo i nije čudo kada se uzme u obzir da je on u mladosti učio pred imamom Malikom, a on je bio vođa tradicionalističke škole, a nakon toga učio je pred Muhammedom ibn Hasanom eš-Šejbanijem, koji je bio jedan od imama racionalističke škole.  Govoreći o pionirskom poduhvatu imama Šafije, hafiz Ibn Hadžer, rekao je: ”Vođstvo u fikhu u Medini pripadalo je imamu Maliku ibn Enesu, a Šafija je boravio u Medini i učio pred njim, a vođstvo u fikhu u Iraku pripadalo je Ebu Hanifi, a imam Šafija je učio pred njegovim učenikom Muhammedom ibn Hasanom, tako da je sabrao i objedinio znanje i jedne i druge škole i to je iskoristio da utemelji znanost usuli-fikh  i postavi jasna pravila, što je oduševilo sve islamske učenjake, a Šafiji donijelo ugled i slavu.” (Tevali te’sis, str. 73.) Ono što je također karakteristično za imama Šafiju jeste činjenica da je on imao stari i novi mezheb. Njegovi stavovi dok je boravio u Iraku umnogome se razlikuju od njegovih stavova iz vremena njegovog boravka u Egiptu. Važno je znati zbog čega su se desile te promjene i šta je utjecalo na Šafiju da promijeni svoje stavove. Ovdje ćemo spomenuti neke od razloga:-Idžtihad – učenjak ostaje mudžtehid do svoje smrti i stalno traga za novim rješenjima, a idžtihad sam po sebi je ibadet. U tom smislu su i riječi Uzvišenog: ”Obožavaj Allaha sve do svoje smrti” (Hidžr, 99). Idžtihad spada u temelje vjere ili aksiome koji se ne mijenjaju iako su rezultati idžtihada podložni promjenama shodno vremenu i situaciji u kojoj se živi.-Šafija je u Egiptu slušao od tamošnje uleme i od njih je saznao mnoge hadise koje do tada nije znao. Posebno se okoristio slušajući učenike El-Lejsa ibn Sa’da koji je bio prijatelj imama Malika, od kojih je uzeo mnogobrojne predaje koje su utjecale na promjenu stava po određenim pitanjima i to je on dodao svom starom mezhebu.-Imam Šafija je vremenom sazrijevao i intelektualno napredovao i stekao ogromno iskustvo družeći se sa različitim učenjacima. Imam Ahmed je upitan: ”Da li su ti draže Šafijine knjige koje je pisao u Iraku ili one u Egiptu?” Odgovorio je: ”Ja vam preporučujem knjige koje je pisao u Egiptu, jer su one puno preciznije i naučno utemeljenije.” ( Tarihu Dimešk, 51/366)  Imam Šafija je na bolji svijet preselio 204. Godine po Hidžri u 54. Godini. Iako je kratko živio na dunjaluku, iza sebe je ostavio ogromnu riznicu znanja i mudrosti kojom je zadužio cijeli islamski ummet. Neka ga Allah nagradi najljepšom nagradom za njegov hizmet islamu i muslimanima i proživi u društvu poslanika, šehida i učenjaka!

Saff  br. 264

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić