Čovjek je biće koje radi, privređuje, a rezultat čovjekovog truda je, između ostalog, razvoj civilizacije, struktura i napredak svijeta. Možemo reći i da je rad prirodno usađena karakteristika čovjeka. Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur’anu pohvalno govori o čovjekovom radu i potrazi za dozvoljenom opskrbom, nazivajući rad, između ostalog, “traženjem Allahove blagodati”. Uzvišeni Allah kaže: “A kad se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite” (El-Džumua, 10). Dakle, potraga za halal opskrbom je, možemo kazati, Božiji savjet i blagoslov svakome onome ko se tim putem uputi.

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, onaj koji je poslan čovječanstvu, svim ljudima da ih izvede na pravi put i da ih pouči svemu onome što će im koristiti, svojim ličnim primjerom, ali i savjetima, ukazivao je na bitnost rada. Ukazujući na važnost privređivanja za svoju porodicu, posebice od rada svojih ruku, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nema bolje hrane od one koju čovjek pojede od rada svojih ruku” (Buhari). U drugom hadisu Poslanik podstiče svoj ummet na rad riječima: “Gornja ruka bolja je od donje ruke”, tj. ona ruka koja daje bolja je od one koja uzima, a ruka koja daje jeste ruka koja priskrbljuje, radi, doprinosi.

Vođeni poslaničkim savjetima i poukama, mnogo je primjera, kroz vijekove, uspješnih ljudi, muslimana koji su postigli vrhunac u ovosvjetskim poslovima, no to ih nije omelo niti spriječilo da se posvete vjerskoj naobrazbi i praksi, te da postanu predvodnici u svjetovnom i vjerskom životu.

Jedan od takvih primjera jeste i velikan ummeta, imam, muhadis, čovjek koji je napisao drugu najvjerodostojniju zbirku Poslanikovih hadisa: Muslim b. Hadždžadž el-Kušajri en-Nejsaburi, poznat kao imam Muslim (206–261. h. g.).

Imam Muslim, jedan od najvećih i najpoznatijih hadiskih učenjaka dunjaluka, čovjek je kojem su drugi učenjaci posvjedočili znanje, odajući mu priznanje da je napisao drugu najvjerodostojniju zbirku hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. svoj Sahih. Ebu Kušejr el-Hafiz rekao je: “Čuo sam Muhammeda b. Beššara da je rekao: ‘Četiri su hafiza na dunjaluku: Ebu Zur’a u Rejju, Muslim u Nejsaburu, Darimi u Semerkandu i Muhammed b. Ismail u Buhari (tj. imam Buhari). (Tarihu Dimešk, 58/89)

Siddik el-Kannudži rekao je: “Imam Muslim je jedan od imama, hafiza i najučenijih hadiskih učenjaka, imam Horasana u hadisu, nakon imama Buharija.” (Tezkiretul Huffaz, 2/588)

Ahmed b. Selema rekao je: “Vidio sam Ebu Zur’u i Ebu Hatima da u hadisu daju prednost imamu Muslimu u odnosu na ostale učenjake njihovog doba.” (Tarihu Bagdad, 13/101)

Dakle, ukratko rečeno, sa vjerske strane imam Muslim dostigao je vrhunac svoje karijere, no, ta njegova zaokupljenost naukom nije ga spriječila da uporedo stječe imetak i prehranjuje svoju porodicu vlastitim rukama, te da postane poznati trgovac, svjetski čovjek, uglednik naroda.

Imam Zehebi bilježi da je Hakim rekao: “Trgovina Muslima nalazila se u Mahmeš-hanu, a drugi izvor prihoda bio mu je sa njegovog seoskog imanja u mjestu Bastu, na periferiji Nejsabura.” (Sijeru a’lamin-nubela, 12/570)

Muhammed b. Abdulvehhab el-Ferra rekao je: “Imam Muslim bio je iz reda učenjaka, uleme, a bio je i trgovac koji se bavio prodajom štofa.” (Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, 10/114)

Također je rekao: “Imam Muslim bavio se trgovinom, a bio je poznati dobročinitelj grada Nejsabura, vlasnik nekretnina, koji je posjedovao bogatstvo.” (El-Iber, 2/29)

Dakle, bavio se trgovinom, prodavao je tkanine, dok je drugi vid opskrbe imao od poljoprivrednih usjeva, sa oranica u mjestu Bastu, na periferiji grada Nejsabura.

Već smo rekli da je imam Muslim uspio da spoji posao i nauku, pa se prenosi da je znao podučavati svoje učenike i citirati im hadise u svojoj trgovačkoj radnji, te bi istovremeno boravio u svom obrtu, trgujući, a slobodno vrijeme iskoristio bi podučavajući svoje učenike na istom mjestu. Imam Zehebi bilježi da je Hakim rekao: “Vidio sam Muslima b. Hadždžadža kako se obraća ljudima u Mahmeš-hanu, bio je stasit, bijele glave i brade, kraj njegovog turbana pružao se niz pleća.” (Sijeru a’lamin-nubela, 12/570)

Također, imam Muslim, kao islamski učenjak i vrsni trgovac, uživao je veliki ugled u narodu, ali i među velikodostojnicima islamskog carstva, pa i kod samog sultana. Imam Zehebi bilježi da je Hakim rekao: “Čuo sam Ebu Abdurrahmana es-Sulemija da je rekao: ‘Vidio sam šejha (imama Muslima) lijepog lica, na njemu je bilo lijepo odijelo, imao je turban na glavi čiji se kraj pružao niz pleća, pa rekoše: ‘Ovo je imam Muslim’, te istupiše izaslanici sultana i rekoše: ‘Doista je emirul-mu’minin naredio da Muslim b. Hadždžadž bude imam muslimanima’, te ga gurnuše u pročelje velike džamije da im predvodi namaz.’” (Tarihu Dimešk, 58/89)

Imam Muslim, uz prethodno navedeno, bio je velikodušan i milostivan čovjek. Veliko znanje koje je posjedovao odgojilo ga je i usmjerilo da udjeljuje i pomaže svojim bogatstvom koje je stekao svojim trudom i zalaganjem, te je udjeljivao toliko da ga je imam Zehebi prozvao dobročiniteljem Nejsabura.

Imam Muslim, imam ummeta, učitelj, predvodnik u nauci i trgovini, uglednik običnog naroda i elite, nije imao problem da se istodobno posveti detaljnom učenju, istraživanju islamske zaostavštine, i trgovini, tragajući za halal opskrbom. Ponekad je, silom prilika, podučavao ljude na mjestu gdje je i trgovao, iako je u taj vakat bilo onih koji su osporavali takve postupke, smatrajući da prenošenju znanja nije mjesto gdje se trguje dunjalukom. No, vijekovi prođoše a imam Muslim postade i ostade imam ummeta u hadisu, velikan nad velikanima, kojeg spominju muslimani od istoka do zapada, a oni koji prigovaraše podučavanju na tezgi, ostadoše bez spomena, da im se ni ime ne zna.

Na kraju, Allahovi poslanici i vjerovjesnici, neka je mir i spas na njih, pored veličanstvene misije, puta znanja i upute, koju su nosili na svojim plećima, nisu zanemarili ovosvjetska zanimanja, poput poljoprivrede, lova, ribolova, stolarstva, trgovine, pogotovo stočarstva, od kojih su skrbili svoje porodice i sebe, niti su ih drugi omalovažavali zbog njihovog zanimanja, jer, ljude krasi prije svega moral, dostojanstvo i čestitost, čija kruna jeste znanje koje se primjenjuje.

Istinsko znanje čovjeka uzdiže, a halal opskrba koju čovjek stječe, pogotovo ako je stečena radom vlastitih ruku, čini ga neovisnim o drugima, i itekako mu olakšava na putu znanja i duhovnog uzdizanja. Na tom putu, koga Allah zavoli, On podari i da ga zavole stanovnici nebesa i Zemlje i da ga po dobru spominju.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada Allah zavoli nekog Svoga roba, pozove meleka Džibrila, alejhis-selam, i kaže mu: ‘Ja volim tog i tog Svoga roba, pa ga i ti zavoli!’, i Džibril ga zavoli. Potom Džibril pozove stanovnike nebesa (meleke) i kaže im: ‘Allah voli tog i tog Svoga roba, pa ga i vi volite!’, i oni ga zavole. Zatim se ta ljubav spusti i na Zemlju i takav čovjek bude prihvaćen među ljudima.” (Buhari)

Pripredio: Aldin Poturković

Preuzeto: minber.ba