“Kada ojača ljubav prema Allahu, ona kao plod podari ljubav prema svakom ko Ga obožava, bilo riječju ili djelom. Od njenih plodova je ljubav prema svakom ko posjeduje neko od Allahu dragih svojstava, karakternih osobina i šerijatskih adaba. Svaki vjernik koji voli Ahiret i Allaha koji bude obaviješten o stanju dva čovjeka, jednom koji je učen, i drugom koji je neznalica, nužno će u duši osjetiti sklonost ka učenom i pobožnom. Taj osjećaj biva jači ili slabiji srazmerno snazi ili slabosti njegovog imana i ljubavi prema Allahu. Ova naklonost će se desiti iako su oni odsutni, i zna da od njih nema nikakve štete, niti koristi bilo na dunjaluku ili ahiretu. Ta naklonost je ljubav u ime Allaha i prema Njemu bez traženja ičega zauzvrat. On ga voli zato što je Uzvišeni Allah njime zadovoljan, što voli Allaha i što je posvećen obožavanju Allaha.“
Ljubav prema nekom stvorenju traje onoliko koliko uzrok te ljubavi opstoji. Pa ako neko nekog voli radi koristi koju od njega ima, onda će ga on voljeti dokle je god uzrok njegove ljubavi prisutan. Ali, ako je uzrok ljubavi prema stvorenom Onaj koji je Vječan, onda je i ljubav vjernika prema stvorenom takva, te je zato to najiskreniji vid ljubavi prema stvorenom i samo oni koji su se takvom ljubavlju međusobno voljeli na Sudnjem danu će biti prijatelji kao i na dunjaluku, a oni koji su se voljeli iz drugačijih pobuda ili interesa, na Sudnjem danu će neprijatelji jedni drugima biti.
„Ljubav prema Njemu i u ime Njega jeste potpuna ljubav i jedna od njenih nužnih propratnih pojava, a ne njen nedostatak. Ljubav prema nekome podrazumijeva ljubav prema svemu što on voli, i ljubav prema svemu što će ga pomoći u toj ljubavi i dovesti u okrilje zadovoljsta voljenog. Kako da vjernik ne voli ono što će mu pomoći na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva i što će mu osigurati Njegovu ljubav i blizinu?“ (Ibnul-Qajjim)
Iz Knjige: Medicina srca i duše
Ibnul-Kajjum el- Dževzijje
