Tamo gdje nedostaje istinska vjera i poznavanje vjere otvaraju se vrata sujevjerju i nagađanjima. Mnogi ljudi vjeruju ako im mačka, posebno crna mačka, pređe preko puta, da taj dan ne donosi ništa dobro osim nesreću i probleme. Ovo je širk i nema veze s islamskim razumijevanjem stvarnosti. Neki čak idu toliko daleko da se vraćaju s nekog važnoga puta na koji su pošli ukoliko im crna mačka pređe preko puta. U mjestima gdje žive mačke – tu one onda i prelaze ljudima preko puta; i mačke moraju koristiti neku džadu jer Bog im nije dao krila pa da mogu letjeti. Nije vjerovatno da se džini plaše pasa ili mačaka, jer su džini nevjerovatno brzi, mnogi mogu i da lete, tako da za njih psi ili mačke ne predstavljaju nikakvu opasnost. Sigurno je da džini mogu ući i u tijelo životinja čim mogu ući u tijela ljudi. Čak, štaviše, džini vole ući u psa, posebno u pse kućne ljubimce, iz kojih onda napadaju cijelu porodicu. Prema islamu, strogo je zabranjeno držati psa u kući, jer tu tad ne ulaze meleki, niti ima bereketa u takvom domu. Psi su jako nečisti i vole se maziti, što isto džinima odlično odgovara – da im se posvećuje pažnja. Ljudi koji su oboljeli od džina, ne mogu ozdraviti sve dok ne oslobode psa iz svoga doma, dakle, sve dok drže psa u kući. Narodna izreka kaže da je pas čovjekov najbolji prijatelj, ali ovo nisu izjavili psi nego ljudi.
Pouzdano znamo iz hadisa da magarci vide šejtana, Allah nas sačuvao njega, jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada začujete kukurikanje pijetlova, molite Allaha za blagodat, jer su oni vidjeli meleka, a kada začujete njakanje magaraca, zatražite kod Allaha utočište od šejtana, jer su vidjeli šejtana!”
Što se tiče mačke, oko nje stalno kruže velike fame i izmišljotine, posebno navodna predaja, kako je i sam Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, imao mačku Muezzu, koja je jednom zaspala na njegovu ogrtaču, te je navodno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kad je nastupio vakat namaza, odsjekao svoj rukav jer nije htio probuditi mačku. Ovo se ne nalazi u hadiskim knjigama, mada ovu priču jedni pripisuju ashabu Ebu Hurejri, r. a., a drugu sufijskom šejhu Ahmedu Rifaiji, što već dovoljno govori o nepouzdanosti predaje. S druge strane, kao da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili Ebu Hurejre, r. a., ili Ahmed Rifai, nosili makaze sa sobom u džepu i samo čekali priliku da mačka zaspi na rukavu njihova ogrtača pa da odsijeku rukav, kao da su oni tada imali bukadar ogrtača i kao da to svakako ne bi probudilo mačku, koja je nevjerovatno oprezna i osjetljiva, tako da ova priča više liči na izmišljenu hićaju o pretjeranoj pažnji prema mačkama a ne na neki stvarni događaj.
Islam je iskorijenio sujevjerja svojom čistom akidom, tumačenjem stvari i pojava; ništa se ne dešava bez Božije Volje, niti bez Njegova Znanja, tako da je jasno, da zloslutnja nije od islama.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Tira (pesimizam, zloslutnja, predskazanje na osnovu nekih znakova poput onog da treba krenuti na put ako ptica poleti desno, a ako ne onda ne treba polaziti), pogađa one koji su pesimistični kada su ovi znakovi u pitanju!” (Hadis su zabilježili ibn Hibban u Sahihu, Taberi u Tehzibu i Tahavi u Muškilu)
Kad je riječ o psu i o stavu islama o njemu, preporučio bih djela kompetentnih autora, ali ću ipak navesti osnovni stav islama o psu, da se makar dotaknemo suštine, kada je već riječ o ovoj temi.
Nekako početkom vjerovjesništva Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, bila je došla naredba da se ubijaju svi psi pa je to derogirano, a ostalo je naređeno da se smiče samo potpuno crni pas, ili crni pas s dvije pjege. Imam Muslim bilježi u svome Sahihu od Abdullaha ibn Omera, r. a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi izuzev psa za lov, ili psa za čuvanje stoke. (Imam Muslim, 1570)
Isto tako, bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, r. a., da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, “naredio da se poubijaju svi psi, čak kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bismo ga ubili.” Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se ubijaju psi i rekao: “Ubijajte crnog psa koji ima dvije pjege jer je on šejtan (u njemu je šejtan). (Imam Muslim, 1572)
U rivajetu od Abdullaha ibn El-Mugaffela, r. a., prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta (svijet od svjetova) ja bih vam naredio da ih pobijete, ubijajte od njih potpuno crnog psa”. (Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a Tirmizi i ostali ga ocjenjuju vjerodostojnim)
Prema islamskim propisima, dozvoljeno je držati psa samo u tri slučaja i to: radi lova, radi čuvanja stoke i radi čuvanja usjeva. Bilježe Buhari i imam Muslim u svojim Sahihima Od Ebu Hurejra, r. a., koji prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa osim psa za lov, ili usjeve, ili stoku, umanjuje mu se od njegove nagrade svakog dana jedan kirat.” (Imam Buhari 3324 i Imam Muslim 1575)
Držanje psa u kući je definitivno zabranjeno islamom jer je došlo u vjerodostojnom hadisu koji bilježe imam Buhari i imam Muslim od Ebu Talhe, r. a., da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne ulaze meleki u kuću u kojoj ima pas i slika (kip).”
Svi šerijatski tekstovi jasno ukazuju na posebno tretiranje psa u islamu, i da nije dozvoljeno držati psa u kući. Posudu iz koje pas jede hranu treba oprati sedam puta, pa čak jednom sa zemljom ako ćemo je koristiti. Zatim da nije dozvoljeno držati psa izuzev radi lova, radi čuvanja stoke ili usjeva. I naravno, naučna istraživanja su pokazala da pas uzrokuje i prenosi tzv. pasju pantljičaru i to na poznat način onda postaje sasvim jasno zašto je islam zauzeo takav stav prema psu.
Imao sam jedan jako interesantan slučaj, gdje je neka gospođa, nemuslimanka, osjećala da je iz njenog kućnog psa ljubimca napada džin, pa je ona tokom svoje terapije, Kur’anom “naučenu vodu”, davala psu da pije i pas se nakon sedam dana pijenja “naučene” vode tako naglo razbolio da je ona pozvala hitnu veterinarsku službu. Pas je izbacivao čudnu bijelu i tamnu sluz, što je čak i veterinaru bilo neugodno pa je preporučio gospođi da psa “uspavaju”.
Sahat-dva nakon ovoga, ona me sva uzbuđena pozvala govoreći: “Držala sam toga psa skoro trinaest godina u mome stanu i postao mi je kao rođeno dijete, jer sama živim, pa sada, nakon što je pas ovako okončao, trebalo bi da se ja osjećam tužno i neutješno, međutim, ja se osjećam tako slobodno i preporođeno, kao da mi je neki teret spao sa grudi!”
