U nekom od prethodnih tekstova smo se već doticali i jedne i druge teme ali je ostalo da spomenemo još nekoliko bitnih činjenica i istaknemo još neka zapažanja. Iskušenje s džinskim bolestima nije “smak svijeta”, niti oboljeli treba pasti u očaj, u beznađe i samoprijekor, u sumnjičenje ili u nekakav bezdan osobnog tugovanja, ili pak tugovanja nad nekim, jer bi baš to bio šejtanski način ostvarivanja džinskosihirskog cilja. Najljepše iskustvo koje većina oboljelih stekne tokom liječenja od sihra ili opsjednutosti jest približavanje svome Stvoritelju i iskrenije i potpunije razumijevanje Njegova određenja. 

Na drugoj strani se mnogi oboljeli osjete “počašćenima” kušnjom preko koje direktno na svome tijelu osjete postojanje svijeta Gajba, o kojemu nas Uzvišeni Gospodar obavještava već na samom početku Kur’ana Časnog. Ovo bude razlogom njihova potpunog povratka svome Gospodaru i iskrenom prakticiranju islama. Nekim nemuslimanima to bude razlogom da postanu muslimani jer uvide, prolazeći kroz najveća iskušenja, da im ništa nije donijelo lijek, niti smiraj, osim liječenje Kur’anom. Neki ljudi godinama studiraju sve islamske teme ali o džinima znaju samo onoliko koliko su pročitali ili naučili. Međutim, onaj ko se nosi sa džinskim svijetom u svome tijelu, osjeća direktno djelovanje kur’anskih ajeta na džine ili na sihr unutar tijela, ali isto tako on osjeća ljekovito i smirujuće djelovanje Kur’ana na svoju psihu, srce i dušu. Tačnije, oboljeli osjeća kur’ansku mu’džizu na svome ličnom primjeru, što u biti ojača njegov iman i oslonjenost na Boga, kao i u slična dešavanja koja neminovno slijede nakon smrti u kaburu i na Ahiretu, s obzirom da on kroz iskušenje upozna nevidljivi svijet i uvjeri se da on kao takav zaista postoji a “uvjerenje” je jači oblik od “vjere” – to je, zapravo, iman.

Govorili smo o načinima kako zaštititi sebe, svoju porodicu i svoj imetak od uroka i sihra kroz ibadet i pokornost Svemogućem Stvoritelju. Međutim, Allah, džellešanuhu, iz Svoje mudrosti, kuša svoje robove na različite načine, kako bi im ojačao iman, oprostio grijehe i povećao njihove deredže na ovom i na onom svijetu. Nerijetko se desi da oboljeli od sihra, ili od neke džinske bolesti, posjeti učača šerijatske rukje a da on sam bude, makar naoko, mnogo učeniji ili čvršći u imanu od svoga liječnika – dakle, od učača šerijatske rukje. 

U ovom se krije pravi ibret i za prve i za potonje. Allah je ljude stvorio različitima da bi se međusobno upoznali, prepoznali, pomagali, upotpunili i da bi međusobno povezali srca jedni drugih. On je mudro podijelio neizmjerne blagodati među svojim robovima i vjernicima i odredio je svakom njegovu vazifu, njegov put.

Velika se mudrost krije u narodu kada kaže: “Zna se ko kosi a ko vodu nosi!”

Samoizliječenje od sihra ili od džinskih bolesti je sposobnost koju posjeduje samo manji broj oboljelih. Iako se samoizlječenje potencira kao terapija kroz raličite zikrove i ibadete tokom samog liječenja rukjom, radi povećanja tevekkula i oslanjanja na Allaha, subhanehu ve teala, ipak, iz iskustva znamo da je mnogim oboljelima u procesu izlječenja potrebna pratnja nekog učača rukje sve do konačnoga ozdravljenja. Ovo se posebno odnosi na oboljele s naših prostora, ne samo radi samog poznavanja vjere nego i zbog arapskog pisma u kojem je bereket i na kojem je Kur’an Časni, ali i sve dove i zaštitni zikrovi.

Posebno me se dojmilo i ražalostilo me pogrešno tumačenje jednog, malo podužeg hadisa koji bilježi Imam Buhari u poglavlju o ulasku u Džennet 70.000 vjernika iz ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i to bez polaganja računa, od kojih su, između ostalih i oni koji ne budu tražili da im se uči rukja već se oslanjaju tevekkulom na Allaha, subhanehu ve teala.

Mnogo su u nedostatku znanja o ovom hadisu, pokušavajući da se sami izliječe, na kraju toliko bili opsjednuti od džina da su ostavili čak i namaz i skoro svaki drugi vid ibadeta, odbijajući stručnu pomoć nekog iskusnijeg ili ispravog učača rukje. šejtan, Allah nas sačuvao njega, ljudima praktično „prikači“ i prisili ih takvo razmišljanje kako bi što više razbolio i udaljio od islama. 

Imam Nevevi to spominje u komentaru hadisa, pod brojem 2185, Knjiga o Selamu, poglavlje o medicini, bolestima i o rukji, navodeći da se u hadisu misli na rukju koja u sebi sadrži stvari strane šerijatskoj rukji, čudne i neispravne rituale, riječi i sve što je islamom zapravo zabranjeno.

šejtansko-džinski napadi su veoma različiti; džini ponekad znaju koristiti ljubav vjernika prema islamu protiv njega samoga, zavisno od razloga i cilja njihovog napadanja, šta je za džine primarnoga a šta sekundarnoga značaja i ranga. Navest ću samo jedan slučaj od zaista mnogo sličnih; džinkinja se zaljubila u nekog muškarca, a njen cilj je bio svakako da ga rastavi od supruge, koja je džinkinji bila konkurencija. Zaljubljena džinkinja je svoga izabranika svaki dan “tjerala u džamiju“ na dnevne namaze, pored osmosatnog posla u firmi, kako bi on što manje vremena proveo sa svojom suprugom i djecom i kako bi se što prije otuđio od nje. On je zbilja toliko vremena, mimo posla, provodio u džamiji da je potpuno zanemario svoju suprugu i djecu i njihove potrebe. Ostali su bez pažnje i ljubavi, što je izazivalo učestale međusobne svađe u vremenu kada bi on ipak bio kod svoje supruge i zajedničke djece.

Naravno da je njoj smetao njegov namaz i ibadet, ali joj je bilo “draže” da on provodi vrijeme u džamiji negoli kod svoje supruge. Ljudi često nisu dovoljno skrušeni u namazu, to znaju i džini – što je manje skrušenosti, to je džinima manja šteta od tako obavljenog namaza, ali i drugih ibadeta oboljeloga. Iz gornjega primjera se jasno vidi, iako džinima smeta svaki vid ibadeta, kako oni ipak koriste ljubav oboljeloga prema islamu protiv samog oboljeloga; nagovaraju čovjeka na dobro kako bi zavarali i kasnije izazvali veliko zlo – u navedenom slučaju razdor i raskol porodice, a za takav “uspjeh” džini dobiju posebnu nagradu od svoga šefa. Jako je bitno shvatiti srž džinskih napada i djelovanja, kako bi se, pored ibadeta, moglo kontrirati džinima i činiti upravo ono što oni ne žele a uduplati ono što im smeta: obavljanje dnevnih namaza, učenje Kur’ana, zikr, sadaka, post, klanjanje nafila itd. 

Isto tako je bitno da oboljeli nauče ignorirati nasrtaje džina jer je potpuno pogrešno da se oboljeli dvadeset četiri sata posveti učenju rukje ili slušanju rukje s tonskih uređaja, zato što se tada džini uzohole i umisle sebi da oboljeli živi samo s ciljem da bi se po cijeli dan i noć borio protiv džina u tijelu a ne da robuje svome Stvoritelju.

Priredio: hfz. Fuad Seferagić