Imam Ebu Hanife, i pored grandioznog djela kojim je zadužio cijeli islamski ummet, nije ostao pošteđen napada, glasina i uznemiravanja od strane neznalica, zlonamjernika i zavidnika.  Zato ne treba da nas čude riječi Abdullaha ibn Davuda el-Hurejbija: ”Ljudi se u pogledu Ebu Hanife dijele na dvije skupine: neznalice i zavidnike.” (Tehzibul-kemal, 29/441) Braneći ovog islamskog velikana od nasrtaja spomenutih skupina, Ebu Muavija ed-Darir rekao je: ”Ljubav prema Ebu Hanifi je sunnet.” (Sijer e’alamin-nubela, 6/401) Slijeđenje ovog Ebu Muavijinog primjera i njegovo širenje među muslimanima, znači čuvanje mjesta i uloge Ebu Hanife kao i drugih učenjaka u povijesti islama, i on je osnov u širenju i pokazivanju lijepog ahlaka među učenjacima, i ispravnog razumijevanja njihovog razilaženja. To je najbolji odgojni metod za studente, daije i sve muslimane, kako bi se međusobno uvažavali, poštivali, čuvali svoj jezik od grijeha i pomagali se samo u dobru. A što se, pak, tiče predaja u kojima se Ebu Hanife okrivljuje za uvođenje novotarija u vjeru, za slijeđenje zablude, za neznanje i čak za nevjerstvo, one naravno nemaju nikakve osnove i treba odbaciti i njih i one koji ih šire među muslimanima. Jer, pravilo je da se muslimani odnose jedni prema drugima onako kako im je Allah u Kur’anu naredio: ”Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv”’ (El-Hašr, 10.). Mi ćemo spomenuti nekoliko najbitnih zamjerki koje se pripisuju i spočitavaju Ebu Hanifi, i argumentirano ih opovrgnuti.

Potvora da je analogiju pretpostavljao vjerodostojnom hadisu

Koliko su se glasine i potvore na imama Ebu Hanifu bile raširile po tadašnjem islamskom carstvu, svjedoči i činjenica da su bile prihvaćene kao istina čak i od Ebu Hanifinih profesora kao što je poznati učenjak i imam iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, loze, Muhammed el-Bakir. Naime, prilikom njihovog prvog susreta, oni su zapodjenuli interesantan, ali, po Ebu Hanifu, i mučan razgovor. Pošto je imam El-Bakir pripadao tradicionalističkoj školi, on je čuo da Ebu Hanife ima racionalistički pristup u tumačenju svetih tekstova i da često daje prednost logici i razumu nad slovom šerijata. Zbog toga se imam El-Bakir nije libio da ga odmah direktno upita: ”’Jesi li ti onaj što je promijenio vjeru moga djeda Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i što je njegove hadise zamijenio svojom logikom i analogijom?” Ebu Hanife je, iz poštovanja prema El-Bakiru, sjeo na koljena ispred njega, a onda mu rekao: ”Bože sačuvaj da ja to činim! Ali, ja umjesto opravdavanja želim tebi, uvaženi šejhu, postaviti tri pitanja nakon čega će ti biti jasno da li ja dajem prednost analogiji nad hadisom, pa hoćeš li mi odgovoriti na njih?” ”Svakako”, rekao je imam El-Bakir. Zatim je Ebu Hanife nastavio: ”Prvo moje pitanje glasi: ko je slabiji svojom konstrukcijom, muškarac ili žena?” El-Bakir je odgovorio: ”Zna se, žena je slabije biće od muškarca.” Ebu Hanife: ”A kome je islam odredio veći dio u nasljedstvu, muškarcu ili ženi?” Imam El-Bakir odgovorio je: ”Muškarcu pripada dva puta koliko ženi.” Na to je Ebu Hanife rekao: ”To je i moje mišljenje, i da sam ja promijenio vjeru tvoga djeda Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da sam radio po svojoj logici, ja bih dodijelio ženi dva puta više nego muškarcu.” Zatim je Ebu Hanife upitao: ”Koji je ibadet vredniji, namaz ili post?” ”Vredniji je namaz”, odgovorio je El-Bakir. A Ebu Hanife je kazao: ”Da, tako nas je naučio tvoj djed Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i to je moj mezheb, a da sam ja postupio po vlastitoj logici, moj razum bi naredio da žena nakon mjesečnog ciklusa naklanja propuštene namaze, a da ne napašta propuštene dane ramazana, jer je namaz vredniji ibadet od posta.” Nakon toga, Ebu Hanife je postavio treće pitanje: ”Šta je prljavije, mokraća ili sperma?” Imam El-Bakir odgovorio je: ”Mokraća je nečistoća, a sperma nije nečist, jer Allah ne stvara čovjeka od nečistoće.” Ebu Hanife je na to kazao: ”To je vjera tvoga djeda Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i to je moj mezheb, a da sam mijenjao vjeru islam, analogijom, ja bih naredio da se musliman i muslimanka kupaju nakon male nužde, a da nakon spolnog odnosa samo abdeste.” Tada je El-Bakir ustao i poljubio Ebu Hanifu u čelo.” Izmišljotinu i svojevrsnu potvoru na Ebu Hanifu, kako je on davao prednost analogiji nad vjerodostojnim sunnetom, lahko je demantirati, jer postoji mnoštvo predaja u kojima on lično govori o vrijednosti sahih hadisa kao drugog izvora šerijata i kojem uvijek daje prednost nad analogijom (kijasom). Takva je i predaja od Hasana ibn Saliha koji je rekao: ”Nu’man ibn Sabit bio je izuzetno razborit i učen čovjek, postojanog znanja zasnovanog na dokazu, i ako bi imao vjerodostojnu predaju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o nekom pitanju, nije obraćao pažnju na mišljenja učenjaka.” (Ibn Abdul-Berr, El-Intika’, str. 128) A mi smo već spominjali njegovu izjavu: ”Ono što je do nas došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to bez pogovora  prihvatamo, mišljenja koja su došla od ashaba, mi izabiremo koje hoćemo, a što je došlo od tabiina, pa oni su ljudi i mi smo ljudi.” (Sijer e’alam an-nubela, 6/401) Poznato je da Ebu Hanife nije ništa pretpostavljao Kur’anu i sunnetu, međutim, treba kazati da to što se neka njegova mišljenja suprotstavljaju nekim hadisima, razlog je u njegovom uvjerenju da je dotični hadis derogiran ili ga je pak smatrao slabim, a neki drugi hadis koji je došao do njega  smatrao je vjerodostojnim i na njemu je temeljio svoj stav.

”Nepouzdani” prenosilac hadisa

Islamski učenjaci, prije svega muhadisi, razišli su se po pitanju prihvatanja predaja od Ebu Hanife i uzimanja tih predaja kao dokaza u šerijatu. Među onima koji su prihvatali hadise koje je prenio Ebu Hanife  i radili po njima bili su velikani hadiske znanosti: Jahja ibn Muin, Ali ibnul-Medini, Šu’be ibnul-Hadžadž i drugi (El-Intika’, str. 127). Međutim, bilo je i onih koji su ga smatrali nepouzdanim prenosiocem i hadise koje je on prenio nisu uzimali u obzir zbog određenih nepravilnosti i grešaka u njima (Tarihul-kebir, 8/81). Rekao je imam Zehebi: ”Imam Ebu Hanife nije posvetio dovoljno pažnje preciznosti i tačnosti teksta (metna) hadisa niti lanca prenosilaca (sened), zato jer se on maksimalno usredotočio na Kur’an i fikh, a ne na hadis, što je svojstveno svakom učenjaku koji je želio da se usavrši i specijalizira samo u određenoj oblasti. U tom slučaju on zapostavi drugu naučnu disciplinu, zato je, naprimjer, Ebu Hanife bio vrlo popustljiv i blag u ocjeni hadisa koje ne prenose stručnjaci u hadisu, već poznati stručnjaci u kiraetima poput Hafsa i Kaluna, kao i hadise nekih isposnika i pobožnjaka poput Ferkada es-Subhija, Šekika el-Belhija i sl. Muhadisi nisu odbacivali predaje koje prenosi Ebu Hanife i drugi učenjaci koji nisu bili muhadisi, zbog toga što su ih smatrali nepravednim i nepouzdanim, već zato što se nisu usavršili u hadiskoj nauci kao u drugim oblastima, i daleko je od toga da bi se Ebu Hanifi mogla pripisati laž i nepouzdanost zbog toga.” (Ez-Zehebi, Menakibu Ebu Hanife ve ashabihi, str. 28)

Potvora za irdža’

I pored toga što su veliki islamski učenjaci hvalili Ebu Hanifu i njegov ilm, fikh i pobožnost, ipak su mnogi od njih govorili vrlo ružno o njemu i izražavali svoje protivljenje nekim njegovim stavovima koji zadiru u samo vjerovanje (akidet). Ebu Hanife je posebno bio kritiziran i napadan zbog poznate mes’ela u vezi sa imanom (vjerovanjem), tj.  njegovih riječi i stava da djela ne ulaze u značenje i definiciju imana, zbog čega su ga proglasili murdžijom. (Dva su tumačenja porijekla pojma irdža’, po jednom je on glagolska imenica izvedena od glagola erdžee’ / jurdžiu’, što znači odvojiti, odgoditi, a po drugom je izveden od riječi redžā’, što znači nada. I jedno i drugo tumačenje ima smisla jer je murdžia’ onaj koji odvaja djela od imana, ne smatrajući ih njegovim sastavnim dijelom, ili dijelom njegove suštine, kao što je murdžia’ i onaj koji se nada u Allahovu milost bez izvršavanja vjerskih dužnosti i ostavljanja onoga što je Uzvišeni strogo zabranio.) Međutim, ukoliko bismo taj stav mogli nazvati irdža’om, onda zbog pravednosti treba kazati da se radi o ograničenom, a ne apsolutnom irdža’u, kao kod onih koji su tvrdili da uz vjerovanje ne šteti nikakav grijeh, kao što uz nevjerstvo (kufr) ne koristi dobro djelo. Bez obzira što se on slagao sa onima koji su tvrdili da djela ne ulaze u definiciju vjerovanja (imana), on se od njih i suštinski razlikovao, jer je, za razliku od murdžija, tvrdio da grješnik zaslužuje kaznu i da njegov slučaj pripada Allahu, ako hoće, kaznit će ga, a ako hoće, oprostit će mu. To samo po sebi govori da se Ebu Hanifi nikako ne može pripisati potpuni ili kategorički irdža’. Na kraju krajeva, nije on jedini od učenjaka ehli-sunneta imao takav stav o imanu, već su i mnogi drugi znameniti učenjaci i muhadisi, od kojih su hadise prenosili i Buharija i Muslim, na isti način definirali iman. Rekao je hafiz Ibn Abdul-Berr: ”Prigovarali su Ebu Hanifi zbog irdža’a, a među poznatim učenjacima hadisa bilo je mnogo onih koji su bili istog stava kao i Ebu Hanife po tom pitanju, ali njih nisu napadali niti o njima loše govorili kao o njemu. Nema drugog odgovora na toliko izražen negativistički stav prema Ebu Hanifi osim zavidnosti na njegovom imametu u fikhu, pa su mu onda dodavali i pripisivali i ono što je rekao i ono što nije ni govorio niti naučavao.” (Džamiu bejanul-ilmi ve fadlihi, 2/148) Njegov slučaj je kao slučaj mladića o kojem je pjesnik pjevao:

”Zavidili su mladiću jer ih je u dobru pretekao,pa ih je zbog toga kao ljute neprijatelje zatekao.Poput žena koje su djevojci na njenoj ljepoti zavidile

pa su svojim zlim jezicima, ljepoticu u nakazu pretvorile.” (El-Džahiz, El-Bejanu vet-tebjinu, 4/63)

Imamov odgovor

O čistoti njegove duše i jezika, posebno prema muslimanima, svjedoče mnogi učenjaci koji su potvrdili da Ebu Hanife svojim neprijateljima, zavidnicima i spletkarošima nije uzvraćao istom mjerom. Prenosi se od Abdullaha ibn Mubareka da je rekao Sufjanu Sevriju: ”Ebu Hanife je uistinu daleko od ogovaranja, nikada ga nisam čuo da nekoga ogovara.” Na to je Sufjan kazao: ”On je isuviše pametan da bi vlast nad svojim djelima dao onome (misli na jezik) ko će ih upropastiti.” (Tarihu Bagdad, 13/363) Umjesto toga, kada bi do Ebu Hanife došla vijest da ga je neko ogovarao ili nešto ružno govorio, on bi mu ovako odgovorio: ”Allah ti oprostio, brate moj!  Ja te prepuštam Onome koji zna o meni potpuno suprotno od onoga što si ti govorio.” (Es-Sajmeri, Menakibu Ebu Hanife ve ashabihi, str. 37) Ovaj velikan islamskog ummeta bio je iskušan kao i ostala trojica imama, i izložen potvorama, ogovaranju, zavidnosti, jednom riječju, pokvarenim srcima i zlim jezicima koji su o njemu širili laži i glasine. Međutim, on se nije svetio niti je insistirao na raspravljanju kako bi se opravdao, već je činio istigfar za njih i za sebe, i prepuštao ih je Allahu, dž.š., a svoje vrijeme je maksimalno koristio u onome što je hajr i dobro za njega i za druge muslimane i na ovom i na budućem svijetu. Takav je slučaj sa učenjacima i istinskim moralnim veličinama u svakom vremenu, i njihovo je da ne troše vrijeme i ne obraćaju pažnju na dangube i ništice od ljudi čiji se život sveo na besposličarenje, a govor na trač i rekla-kazala.

Velikani o velikanu

Za razliku od zlobnika i zavidnika, Ebu Hanife je ostavio neizbrisiv trag na sve istinske muslimane i muslimanke, a posebno na učenjake, i o njegovoj veličini i zaslugama pisali su najveći učenjaci iz njegovog vremena, kao i oni iz kasnijih generacija. Poznati muhadis, fakih i mudžahid, Abdullah ibn Mubarek rekao je: ”Da me Allah nije pomogao Ebu Hanifom i Sufjanom Sevrijem, bio bih kao i svi drugi ljudi.” (Tehzibul-kemal, 29/428) Sufjan ibn Ujejne kazao je: ”Moje oči nisu vidjele učenjaka sličnog Ebu Hanifi.” (Tarihu Bagdad, 13/336) Prenosi se od Hamada ibn Zejda da je rekao: ”Krenuo sam na hadž i svratio sam kod Ejjuba, pa mi je rekao: ‘Čuo sam da će ove godine i dobri čovjek, fakih Kufe, Ebu Hanife, ići na hadž, pa ako ga vidiš, molim te prenesi mu od mene selam.”’ (Tarihu Bagdad, 13/341) Abdullah ibn Davud el-Hurejbi rekao je: ”Obaveza je sljedbenicima islama da poslije svakog namaza upućuju dovu Allahu za Ebu Hanifu, jer im je on sačuvao sunnet i fikh.” (Tehzibul-kemal, 29/432) Ali ibn Asim kazao je: ”Kada bi se znanje imama Ebu Hanife mjerilo sa znanjem svih učenjaka njegovog doba, prevagnulo bi njegovo znanje.” (Sijer e’alam an-nubela, 6/403) Govoreći o Ebu Hanifi, šejhul-islam Ibn Tejmijje, između ostaloga, rekao je: ”Iako su se mnogi sa njim razilazili u određenim pitanjima i negirali ono što on naučava, niko ne može posumnjati niti negirati Ebu Hanifino znanje, fikh i razumijevanje vjere.” (Minhadžu sunne, 2/619)

Preseljenje na bolji svijet

Većina historičara je stava da je Ebu Hanife umro 150. godine po Hidžri u sedamdesetoj godini života. A o njegovoj dženazi Hasan ibn Jusuf prenosi sljedeće: ”Kada je umro Ebu Hanife, ljudi su u sedam navrata klanjali dženazu, zbog velike gužve i ogromne posjete na njegovoj dženazi.” (Tehzibul-kemal, 29/444) Neka se Allah smiluje imamu Ebu Hanifi, čovjeku koji je iza sebe ostavio more znanja, pravnu školu koja je iznjedrila plejadu učenjaka koji su opet iza sebe ostavili mnogobrojna djela iz fikha, usula i drugih islamskih oblasti. Neka se Allah smiluje tom znamenitom učenjaku koji je utemeljio pravnu školu ili mezheb kojem danas pripadaju milioni muslimana diljem zemaljske kugle. Zajedno sa ostalom trojicom imama, o kojima ćemo također pisati, bio je i ostao primjer istinskog razumijevanja vjere i iskrenog slijeđenja sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Molimo Allaha da ga obaspe Svojom milošću i da ga zbog onoga što je učinio za islamski ummet, nastani u Džennetu-Firdevsu sa poslanicima, šehidima, učenjacima i drugim Allahovim čestitim robovima.

Saff br. 258

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić