Među islamskim učenjacima iz prvih generacija i utemeljiteljima pravnih škola bilo je razilaženja i neslaganja po mnogim šerijatsko-pravnim pitanjima, a koja su često puta bila povod njihovih međusobnih kritika i rasprava koje su u pravilu vođene pismenim putem. Kako bismo imali što bolju predstavu o načinu komuniciranja i međusobnog ophođenja, posebno kada je bilo u pitanju kritiziranje tuđeg stava i izražavanje neslaganja, navest ćemo korespondenciju između imama Malika i njegovog savremenika, imama Egipta, Lejsa es-Sa’dija. Naime, iako su njih dvojica vodili vrlo žustru raspravu i aktivnu pismenu korespondenciju, nažalost, do naših dana sačuvane su samo dvije takve prepiske.
Kritika zbog odstupanja od prakse stanovnika Medine
Mi smo napomenuli da je imam Malik posebno držao do mezheba ili prakse stanovnika Medine, a pošto je čuo da je Lejs davao neke fetve koje su u koliziji sa mezhebom stanovnika Medine, on mu je uputio pismo sljedećeg sadržaja: ”Molim Allaha da nas učini od onih koji su tajno i javno Njemu pokorni, i da nas sačuva od svih grijeha i pokuđenih djela. Znaj, Allah ti se smilovao, da sam dobio informaciju da ti ljudima daješ fetve koje se razlikuju od postupaka stanovnika Medine. Upozoravam te da budeš oprezan kod izdavanja pravnih decizija, jer ti si imam u fikhu i učenjak za kojim stanovnici Egipta i drugih krajeva imaju veliku potrebu. Zbog toga ti želim skrenuti pažnju da se bojiš za sebe i da slijediš ono što će ti donijeti sreću i uspjeh na oba svijeta. Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: ”Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeki teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je zaista veliki uspjeh” (Tevbe, 100). I objavio je: ”Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obraćaju – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje, koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su pametni” (Zumer, 17-18). Muslimani su dužni slijediti praksu stanovnika Medine, jer Medina je mjesto hidžre, u njoj je objavljivan Kur’an i propisi koji se tiču halala i harama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dobijao je Objavu, a Medinjani su bili prisutni dok se to dešavalo, a onda im je on na temelju Objave naređivao određene stvari i oni su to izvršavali, propisao im je sunnete i oni su ih slijedili, sve dok ga Allah nije Sebi uzeo i najljepše mjesto mu pripremio. Nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, živjeli su ljudi koji su se najviše držali njegovog sunneta i koji su bili njegovi nasljednici i ništa od onoga što je objavljeno i što su saznali i naučili nisu izostavili a da ga nisu primijenili. Ukoliko o nekom pitanju i problemu nisu imali eksplicitan odgovor i dokaz u Kur’anu i sunnetu, oni su vlastitim intelektualnim naporom (idžtihadom) pokušali naći ispravan odgovor i adekvatno rješenje koje je odgovaralo vremenu u kojem su živjeli. A ako bi pak neko došao sa jačim dokazom od njihovog, oni bi ostavljali staru praksu, a radili bi po onome što je jače i ispravnije. Nakon njih (tj. ashaba) došla je generacija tabiina koja je svoju vjersku praksu nastavila utrtom stazom i slijedila isti put kao i ashabi. I ako bi neki propis bio poznat i ustaljen u praksi stanovnika Medine, smatram da nikome nije dozvoljeno da se suprotstavlja i proturječi toj praksi. To znači da, ako bi muslimani u nekom mjestu kazali: što se tiče tog i tog propisa, praksa u našem kraju je takva i takva, ukoliko bi ta praksa bila u suprotnosti sa praksom stanovnika Medine, niko od učenjaka ne bi imao pravo da uvaži takvo rezonovanje niti da im dozvoli praksu suprotnu stanovnicima Medine. Zato razmisli o ovome što sam ti napisao i moj poziv u slijeđenje mezheba stanovnika Medine smatraj nasihatom i savjetom u ime Allaha. Nadam se da ćeš mom pismu posvetiti pažnju koju zaslužuje. Allah uputio i tebe i mene na pokornost Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u svakoj situaciji i u svim stvarima.” (Tertibul-medarik, I/41)
Odgovor egipatskog učenjaka imamu Maliku
Imam El-Lejs posvetio je Malikovom pismu punu pažnju i odmah je uzeo da mu odgovori. Njegov odgovor bio je vrlo dug i opširan, ali je zato reprezentativan primjer islamskog ahlaka, edeba i ponašanja prema islamskom učenjaku neistomišljeniku. Osim toga, taj odgovor od početka do kraja odiše mudrošću, zadivljujućom inteligencijom i temeljitim poznavanjem islamskog znanja, posebno fikha. Pročitajmo Lejsov odgovor imamu Maliku i uvjerimo se u ove konstatacije: ”Es-selamu alejkum! Ja ti se u ime Allaha zahvaljujem na pismu koje si mi poslao, Allah oprostio i meni i tebi i obradovao nas lijepim završetkom na dunjaluku i na ahiretu. Dobio sam tvoje pismo u kojem mi spominješ čestitost i ispravnost prakse stanovnika Medine, što me jako raduje, i molim Allaha da tako i ostane, i neka vas svuda Allahova pomoć prati zbog vaše zahvalnosti na Njegovim blagodatima i vašeg dobročinstva. Napomenuo si da je tvoje pismo izraz savjeta u ime Allaha i da očekuješ da će ono kod mene imati težinu koju zbog svog sadržaja zaslužuje. Želim ti odmah na početku reći da je, što se mog odnosa prema pismu tiče, ono već ostvarilo svoj cilj. Zatim, iz pisma sam saznao da je do tebe došla vijest da ja izdajem fetve koje su u suprotnosti sa praksom stanovnika Medine i da zbog toga s pravom treba da se bojim za sebe. Jer, kako si naglasio, muslimani trebaju da slijede praksu stanovnika Medine koja je bila mjesto Hidžre i mjesto objave Kur’ana. Ja smatram da ne postoji čovjek na zemlji koji sebi pripisuje znanje a da više prezire iznimne i neutemeljene fetve, niti da više uvažava učenjake Medine koji su preselili na bolji svijet, niti da se više oslanja na njihovo mišljenje u onome oko čega su se složili, od mene. I ono što si rekao o veličini i vrijednosti Medine kao gradu Hidžre, Objave i mjestu Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života i smrti, to je tako i ja na to nemam šta dodati. Međutim, što se tiče ajeta iz sure Et-Tevbe koji si spomenuo, ja samo želim da te podsjetim da su mnogi od muhadžira i ensarija povodom kojih je objavljen taj ajet, napustili Medinu i izašli u džihad na Allahovom putu tražeći Njegovo zadovoljstvo. Oni su u osvojenim mjestima okupljali ljude koji su primili islam i podučavali ih Kur’anu i sunnetu, i nisu sakrili ni zatajili ništa od onoga što su naučili od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U svakoj muslimanskoj jedinici bilo je ashaba koji su ljude podučavali vjerskim propisima, i tumačili propise na temelju idžtihada ukoliko nisu došli do dokaza u Kur’anu i sunnetu. U tom smislu, oni su imali punu podršku Ebu Bekra, Omera i Osmana, koje su muslimani izabrali za svoje halife. Njih trojica pratili su stanje na terenu i ništa nisu prepuštali slučaju, intervenirali su čak i onda kada se radilo o sekundarnim stvarima koje su vezane za vjeru, a sve s ciljem da se očuva čistota islama i da ljudi ne skrenu sa staze Kur’ana i sunneta. Vjersku praksu ashaba koji su živjeli u Šamu, Iraku, Egiptu, u vrijeme Ebu Bekra, Omera, i Osmana, nastavili su muslimani nakon njih i nijednom muslimanskom vojniku u tim mjestima nije bilo dozvoljeno da uvede novotarije u vjeru i praksu koja je u suprotnosti sa praksom ashaba i tabiina. Ovome treba dodati i činjenicu da su se ashabi sami razilazili u mnogim pitanjima, i da nisam ubijeđen da ti to znaš, ja bih ti o tome pisao. Razilaženje u generaciji tabiina bilo je još više izraženo, kao i kod učenjaka treće generacije, čemu si i ti sam svjedok, a posebno kad je u pitanju razilaženje između Šihaba ez-Zuhrija i Rebie ibn Abdurrahmana. Uostalom, ja sam slušao šta ste ti i učenjaci poput Jahja ibn Seida, Ubjedullaha ibn Omera, Kesira ibn Ferkada i drugih, govorili o Rebii ibn Abdurrahmanu. Zatim, ti i Abdul-Aziz ibn Abdullah dobro znate šta sam ja također zamjerao Rebii, u čemu ste me vas dvojica podržali, jer ste kod njega prezirali isto što i ja. Sjećam se da si ti toliko bio kivan na njegove stavove i mišljenja o nekim pitanjima, da si demonstrativno napuštao kružoke na kojima je on vodio glavnu riječ. No, i pored svega toga, ja kažem da kod Rebie ima mnogo pozitivnih i dobrih stvari. On je vrlo inteligentan čovjek, nadaren govornik, izuzetno je moralan i njegov put islama je ispravan i dobar, a njegova ljubav prema muslimanima općenito i prema učenjacima posebno, iskrena je i neupitna. Molim Allaha da mu se smiluje, oprosti mu i nagradi za njegova dobra djela. Zatim, uzrok mog odstupanja od prakse stanovnika Medine u nekim pitanjima jeste i moje razilaženje sa Šihabom ez-Zuhrijem. Naime, kada bi neko od nas poslao njemu pismo tražeći odgovor na neka pitanja, on bi na jedno te isto pitanje davao tri različita odgovora, što me je navelo da od njega ne prihvatim ono što sam smatrao neispravnim. Između ostaloga, ti si mi prigovorio zbog mog stava da ne treba spajati akšam i jaciju u kišnoj noći, što je u suprotnosti s praksom stanovnika Medine. Ja te podsjećam na činjenicu da niko od muslimana u Šamu nije spajao akšam i jaciju u slučaju kiše, iako je kiša u Šamu obilnija nego u Medini, a u Šamu su, od ashaba, živjeli: Ebu Ubejde ibnul-Džerrah, Halid ibn Velid, Jezid ibn Ebi Sufjan, Amr ibn As, Muaz ibn Džebel, za kojega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Najbolji poznavalac halala i harama je Muaz ibn Džebel”, zatim, Šurahbil ibn Hasene, Ebu Derda, Bilal ibn Rebah, u Egiptu su bili: Ebu Zerr, Zubejr ibn Avvam, Sa’d ibn Ebi Vekkas, u Homsu je bilo sedamdeset ashaba učesnika Bedra, u Iraku su živjeli: Ibn Mes’ud, Huzejfe ibn Jeman, Imran ibn Husajn, a posjećivao ga je i Alija ibn Ebi Talib, i niko od njih nikada nije spojio akšam i jaciju zbog kiše. Prigovorio si mi zatim na moj odričan stav po pitanju presude na temelju svjedočenja jednog svjedoka i tužiočeve zakletve, što se u Medini neprestano primjenjuje, a poznato je da ashabi u Egiptu, Iraku, Šamu i Homsu nikada nisu prihvatali takvu presudu, niti je zabilježeno da su to radili i dozvolili Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija. Nakon njih došao je Omer ibn Abdul-Aziz i tebi je poznato koliko je on radio na oživljavanju sunneta i iskorjenjivanju novotarija, i koliko se brinuo o očuvanju vjerskih propisa. Njemu je Zurejk ibnul-Hakim pisao: ”Ti si u Medini sudio na osnovu svjedočenja jednog svjedoka i zakletve tužioca”, a on mu je odgovorio: ”Mi smo tako sudili u Medini, ali smo vidjeli da to stanovnici Šama ne rade i mi sada ne prihvatamo presudu bez dva pravedna svjedoka muškarca ili bez jednog muškarca i dvije žene, niti spajamo akšam i jaciju zbog kiše”, a upravo je tada padala kiša u mjestu u kojem je boravio.
Ashabi nisu živjeli samo u Medini
Zatim, ti tvrdiš da je obaveza slijediti praksu stanovnika Medine, jer je to zapravo praksa ashaba, a poznato je da je po mezhebu stanovnika Medine ženi dozvoljeno da traži od muža da joj isplati vjenčani dar kad god ona to poželi i da se za to ne mora određivati poseban rok. Tog mišljenja su i stanovnici Iraka, Šama i Egipta, iako nijedan ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije smatrao da žena im pravo zatražiti vjenčani dar (mehr) kad god ona hoće, osim u slučaju smrti muža ili razvoda braka. Slična je stvar i u slučaju kada se čovjek zakune da neće općiti sa svojom suprugom i od zakletve prođe četiri mjeseca. Vi u Medini smatrate da razvod braka ne stupa na snagu pa makar prošlo i četiri mjeseca od zakletve, sve dok se muž ne upita da li odustaje od zakletve ili ne. A meni je pričao Nafi’ da je Abdullah ibn Omer, za kojeg se navodno veže mišljenje o tevkifu (kadijin zahtjev mužu da se, nakon prolaska četiri mjeseca, izjasni u pogledu daljnje spolne apstinencije), lično izjavio: ”Onome ko se zakleo da neće prilaziti ženi, nakon što prođu četiri mjeseca, obaveza je da ili odustane od zakletve, kao što mu je Allah naredio, ili da razvede ženu” (Sahihul-Buhari). Osim toga, mi smo čuli da su Osman, Zejd ibn Sabit, Kabis ibn Zuejb, Ebu Seleme ibn Abdurrahman ibn Avf, govorili: ”Kada prođu četiri mjeseca od muževe zakletve da neće prilaziti supruzi, tada se ona smatra razvedenom trajnim razvodom braka”, dok su Seid ibn Musejjeb, Ebu Bekr ibn Abdurrahman ibn Haris i Šihab ez-Zuhri, kazali: ”Kada prođu četiri mjeseca od zakletve, žena se smatra razvedenom samo jedanput i muž ima pravo da je vrati u toku njenog iddeta.” Jedno od spornih pitanja u kojem se razilazim sa stanovnicima Medine, jeste predaja koja se veže uz ime Zejda ibn Sabita koji je rekao: ”Ako bi muž dozvolio supruzi da odlučuje sama o sebi, tj. da ona bira hoće li ostati sa njim ili će se razvesti, pa ona izabere da ostaje kod muža, to predstavlja jedan razvod braka, kao i kada bi ona sebe razvela tri puta odjednom. Tako je postupao Abdul-Melik ibn Mervan i tako je govorio i Rebia ibn Ebi Abdurrahman, tj. to je praksa stanovnika Medine, a poznato je da većina učenjaka smatra da, ako muž dâ pravo ženi da raspolaže sobom, i ona odabere ostanak s mužem a ne razvod, da se to ni slučajno ne smatra razvodom braka. A ako samu sebe razvede jednom ili dva puta, to je onda razvod braka sa pravom povratka. Međutim, ako žena samu sebe razvede tri puta, onda se dešava konačni razvod braka i ne može se vratiti mužu dok se ne uda za drugog muškarca koji će sa njom imati odnos, i dok on ne umre ili je ne razvede, osim u slučaju da se muž pred kadijom zakune da je ženi dao pravo da raspolaže sobom samo do jednog razvoda braka, što kadija prihvati i ostavi ih u braku. Do nas je zaista došlo mnogo vaših fetvi po kojima mi ne radimo i mišljenja koja ne prihvatamo, a jedno od njih je i tvoja naredba Zuferu ibn Asimu el-Hilaliju, kada je želio klanjati namaz za kišu, da prvo klanja dva rekata namaza, pa da onda uči hutbu, što mi je jako teško palo, jer je općepoznato da je hutba kod namaza za kišu ista kao hutba za džuma-namaz, osim što se imam, kada završi sa hutbom za kišu, okrene prema Kibli i uči dovu i naopačke okrene svoj ogrtač dok uči dovu, zatim siđe i klanja namaz. Poznato je da su namaz za kišu klanjali Omer ibn Abbdul-Aziz, Ebu Bekr ibn Muhammed ibn Amr i drugi, i svi su prvo učili hutbu, pa onda klanjali namaz. Zbog toga su se ljudi čudili Zuferovom postupku i to su pokudili i osudili. Zatim, do mene je došla vijest da si ti rekao za dvojicu čobana koji su partneri u stadu, da nisu dužni dati zekat ako zajedno posjeduju nisab na stoku, sve dok svaki od njih posebno ne bude imao nisab na svoje stado. I to je suprotno praksi ashaba koji su živjeli u Medini, a na koje se ti pozivaš, jer je poznato da je Omer ibnul-Hattab rekao da su čobani koji u zajedničkom stadu imaju nisab, dužni podijeliti zekat. Zatim, ti si prenio predaju u kojoj stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iz ratnog plijena dao Zubejru ibn Avvamu samo jedan dio za jednog konja koji je učestvovao u džihadu, a većina učenjaka prenosi da mu je dao četiri dijela za dva konja, a za trećeg nije dobio ništa. Svi učenjaci rade po ovom hadisu, u Šamu, Egiptu, Iraku i Africi, i niko se oko toga ne razilazi. Pa, ne dolikuje ni tebi, makar predaju na koju se oslanjaš čuo od čovjeka koji je po tebi pouzdan, da se suprotstavljaš i proturječiš konsenzusu. Iskreno želim da ti Allah podari sreću, uspjeh i dug život, jer je u tome velika korist za muslimane. Ti si meni blizak i kod mene si prisutan bez obzira što je između nas velika razdaljina. Tvoje mjesto kod mene i moje mišljenje o tebi uistinu je veliko, u to budi siguran. I nemoj ni slučajno prestati pisati i obavještavati me o svom stanju i stanju svoje porodice, i ako imaš bilo kakvu potrebu kod mene, ti ili tvoja porodica i rodbina, bit ću sretan da vam je mogu ispuniti. Toliko! Molim Allaha da nas učini zahvalnim robovima na Njegovim neizmjernim blagodatima. Ves-selamu alejke ve rahmetullahi ve berekatuhu.” (El-Fesevi Ebu Jusuf Ja’kub ibn Sufjan, El-Ma’rifetu vet-tarihu,I/687)
Saff br. 260
Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
