Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ono što vam zabranim, to ostavite, a ono što vam naredim, činite koliko možete. One koji su bili prije vas uništilo je mnoštvo zapitkivanja i razilaženje sa njihovim vjerovjesnicima.”  
Vjerodostojan – Muttefekun alejh

Objašnjenje

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas upućuje na to da kada nam nešto zabrani obavezni smo toga se kloniti bez izuzetka, a kada nam naredi da nešto uradimo obavezni smo da to ispunimo koliko smo u mogućnosti. Zatim nas upozorava da ne budemo poput prijašnjih naroda koji su mnogo zapitkivali svoje poslanike i s njima se razilazili, pa ih je Allah kaznio različitim vrstama propasti. Naša je obaveza da ne budemo poput njih da ne bismo bili uništeni kao i oni.

„Vjerovjesnici su upravljali Izraelićanima, i kad god bi umro jedan vjerovjesnik, nakon njega bi došao drugi. Međutim, poslije mene neće biti vjerovjesnika, ali će biti halife, i bit će ih mnogo.” “Pa šta nam naređuješ (u vezi s njima)?”, upitaše ashabi. “Održite zakletvu datu prvom, a potom svima sljedećima, i dajte im njihovo pravo, a Allah će njih pitati za ono što im je povjerio na čuvanje”, reče Poslanik.  
Vjerodostojan – Muttefekun alejh

Objašnjenje

Vjerovjesnici upravljahu Izraelićanima, kao što vladari upravljaju svojim stanovništvom. Kad god bi umro jedan vjerovjesnik, nakon njega bi došao drugi. A poslije Poslanika neće biti vjerovjesnika, ali će biti halife, i bit će ih mnogo. Ashabi su rekli: “Kada nakon tebe dođe dosta halifa pa dođe do spora između njih, šta nam naređuješ?” On im reče: “Ispunite prisegu koju ste dali prvom, i dajte im njihovo pravo, iako oni vama ne daju vaše pravo, jer će Allah njih pitati o vašem pravu, a vas će nagraditi za to pravo koje vam nisu dali.” 

Od Suhejba b. Sinana er-Rumija, radijallahu anhu, prenosi se predaja koja se vezuje za Poslanika, s.a.v.s.: “Živio je u davna vremena jedan kralj koji je imao sihirbaza. Kad je sihirbaz ostario, reče kralju: ‘Ja sam ostario, zato mi nađi dječaka da ga poučim sihru.’ Poslao mu je nekog dječaka da ga poučava. Dječak je u putu prema crnomagijašu sreo jednog pobožnog učenjaka kod koga je odsjeo i čuo od njega riječi koje su ga zadivile. Tako je uvijek činio kad bi odlazio sihirbazu. Kad bi došao do sihirbaza, sihirbaz bi ga istukao, te se dječak požalio asketi. On reče: ‘Kad se pobojiš sihirbaza, kaži mu da te je zadržala porodica, a ako se pobojiš porodice, reci da te zadržao sihirbaz.’ Tako je redovno činio dok jednom, na putu, nije ugledao veliku životinju koja je zapriječila prolaz svijetu, pa reče: ‘Danas ću saznati je li bolji sihirbaz ili pobožnjak.’ Uzeo je kamen i rekao: ‘Allahu moj, ako je učenjak Tebi draži od sihirbaza, ubij ovu životinju kako bi ljudi mogli prolaziti!’ On se baci na nju i ubi je, pa ljudi prođoše. On ode kod pobožnjaka i obavijesti ga šta je učinio. Pobožnjak reče: ‘Moj sinko, ti si sad bolji od mene. Dostigao si visok stepen, i zasigurno ćeš biti iskušan. Zato, ako te budu mučili, nemoj me otkriti.’ Dječak je iscjeljivao slijepe i gubave i liječio svijet od različitih bolesti. Za njegovu nadarenost čuo je kraljev savjetnik, inače slijepac, te ode kod njega s brojnim darovima i reče: ‘Ovo što je ovdje tebi pripada, ako me izliječiš.’ Mladić reče: ‘Ja ne liječim nikog, nego Allah, pa ako povjeruješ u Allaha Uzvišenog, uputit ću Mu dovu, i izliječit će te.’ Kraljev savjetnik povjerova u Allaha, i Allah ga izliječi. Zatim je došao kod kralja i sjeo pored njega, kako je činio i ranije, a kralj ga upita: ‘Ko ti povrati vid?’ Ovaj odgovori: ‘Moj Gospodar.’ Kralj upita: ‘Zar ti imaš gospodara osim mene?’ Savjetnik kaza: ‘Moj i tvoj Gospodar je Allah.’ Potom ga je kralj uhapsio i nije ga prestao mučiti dok mu nije rekao za dječaka. Zatim su dječaka doveli, pa mu kralj reče: ‘Sinko, tvoja vještina u sihru dostigla je visok nivo. Ti liječiš slijepe i gubave i činiš još mnogo toga!’ Dječak reče: ‘Ja ne liječim nikog, nego Allah Uzvišeni.’ Vladar je i njega uhapsio i nije ga prestao mučiti dok nije otkrio pobožnjaka. Doveden je i pobožnjak, pa mu je rečeno: ‘Vrati se svojoj (prijašnjoj) vjeri!!’ On to odbi, pa vladar naredi da donesu testeru, zatim je staviše na sredinu njegove glave i raspiliše je njome na dva dijela. Zatim je doveden kraljev savjetnik i bi mu rečeno: ‘Vrati se svojoj (prijašnjoj) vjeri!!’ On to odbi, pa vladar naredi da donesu testeru, zatim je staviše na sredinu njegove glave i raspiliše je njome na dva dijela. Zatim je doveden dječak te mu bi rečeno: ‘Vrati se svojoj (prijašnjoj) vjeri!’ On to odbi, pa ga vladar predade skupini svojih sluga i reče: ‘Vodite ga na to i to brdo. Kad stignete na vrh, tražite od njega da napusti vjeru. Ako prihvati, uredu je, ali ako to odbije, bacite ga s vrha!’ Otišli su i popeli se s njime na brdo. Dječak zamoli: ‘Allahu moj, zaštiti me od njih čime hoćeš!’ Pod njima se zatrese brdo i oni popadaše u provaliju. On se vrati kralju, koji ga upita: ‘Šta je bilo s tvojom družinom?’ Dječak reče: ‘Allah me je zaštitio od njih.’ Predao ga je drugoj grupi i rekao: ‘Vodite ga i ukrcajte u lađu. Otplovite s njime nasred mora. Ako napusti vjeru, dobro i jest, a ako na to ne pristane, bacite ga!’ Isplovili su. Dječak reče: ‘Allahu moj, zaštiti me od njih čime hoćeš!’ Prevrnu se lađa, pa se potopiše, a on se vrati kralju, koji ga upita: ‘Šta se desilo sa slugama?’ ‘Allah Uzvišeni od njih me je zaštitio’, odgovori dječak. Zatim se obrati kralju: ‘Ti me nećeš moći ubiti sve dok ne uradiš što ću ti narediti.’ On upita: ‘A šta to?’ Dječak reče: ‘Sakupi ljude u jednu dolinu, zatim me razapni na stablo, potom uzmi strijelu iz mog tobolca, stavi strijelu u luk i reci: ‘U ime Allaha, mladićeva Gospodara!’ pa odapni strijelu na mene. Ako to uradiš, moći ćeš me ubiti.’ Kralj je sakupio ljude u jednu dolinu, razapeo dječaka na stablo, uzeo strijelu iz njegova tobolca, zatim je stavi u luk i reče: ‘U ime Allaha, mladićeva Gospodara!’, i odape strijelu, koja ga pogodi u sljepoočnicu. Dječak stavi svoju ruku na sljepoočnicu i umrije, a ljudi povikaše: ‘Vjerujemo u Gospodara dječakova! Vjerujemo u Gospodara dječakova!’ Sluge dođoše kralju i rekoše mu: ‘Vidiš, ono čega si se ti pribojavao, tako nam Boga, desilo se. Povjerova narod u Allaha.’ Kralj naredi da se iskopaju rovovi duž puta. Potom naredi da se naloži u njima vatra i reče: ‘Onog ko ne odustane od vjere bacite u vatru!’, ili mu recite: ‘Skoči u vatru!’ Tako učiniše. Kad na red dođe žena sa dojenčetom, zastade bojeći se vatre. Dijete joj reče: ‘Majčice, budi strpljiva, jer ti si, zaista, na istini!’”  
Vjerodostojan – Hadis bilježi imam Muslim

Objašnjenje

O ovom se hadisu govori o vladaru koji je imao sihirbaza koji je bio njegov, kraljev, savjetnik kad je riječ o njegovim interesima ili iskorištavanju vjere. To je tako, jer tiranin čini samo ono od čega on ima koristi. I taj je kralj bio poput onih tirana koji ljude tjeraju da njemu robuju. Dakle, Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tom hadisu ispričao sljedeće: “Živio je u davna vremena jedan kralj koji je imao sihirbaza. Kad je sihirbaz ostario, reče kralju: ‘Ja sam ostario, zato mi nađi dječaka da ga poučim sihru.’ Poslao mu je nekog dječaka da ga poučava. Dječak je u putu sreo jednog pobožnog učenjaka kod koga je odsjeo i čuo od njega riječi koje su ga zadivile. Tako je uvijek činio kad bi odlazio sihirbazu. Kad bi došao do sihirbaza, sihirbaz bi ga istukao, te se dječak žalio učenjaku. Učenjak reče: ‘Kad se pobojiš sihirbaza, kaži mu da te je zadržala porodica, a ako se pobojiš porodice, reci da te zadržao sihirbaz.’ Tako je redovno činio dok jednom, na putu, nije ugledao veliku životinju koja je zapriječila prolaz, pa reče: ‘Danas ću saznati je li bolji sihirbaz ili pobožnjak.’ Uzeo je kamen i rekao: ‘Allahu moj, ako je učenjak Tebi draži od sihirbaza, ubij ovu životinju kako bi ljudi mogli prolaziti!’ On se baci na nju i ubi je, pa ljudi prođoše. On ode kod pobožnjaka i obavijesti ga šta je učinio. Pobožnjak reče: ‘Moj sinko, ti si sad bolji od mene. Dostigao si visok stepen, i zasigurno ćeš biti iskušan. Zato, ako te budu mučili, nemoj me otkriti.’ Dječak je iscjeljivao slijepe i gubave i liječio svijet od različitih bolesti. Za njegovu nadarenost čuo je kraljev savjetnik, inače slijepac, te ode kod njega s brojnim darovima i reče: ‘Ovo što je ovdje tebi pripada, ako me izliječiš.’ Mladić reče: ‘Ja ne liječim nikog, nego Allah, pa ako povjeruješ u Allaha Uzvišenog, uputit ću Mu dovu, i izliječit će te.’ Kraljev savjetnik povjerova u Allaha, i Allah ga izliječi. Zatim je došao kod kralja i sjeo pored njega, kako je činio i ranije, a kralj ga upita: ‘Ko ti povrati vid?’ Ovaj odgovori: ‘Moj Gospodar.’ Kralj upita: ‘Zar ti imaš gospodara osim mene?’ Savjetnik kaza: ‘Moj i tvoj Gospodar je Allah.’ Potom ga je kralj uhapsio i nije ga prestao mučiti dok mu nije rekao za dječaka. Zatim su dječaka doveli, pa mu kralj reče: ‘Sinko, tvoja vještina u sihru dostigla je visok nivo. Ti liječiš slijepe i gubave i činiš još mnogo toga!’ Dječak reče: ‘Ja ne liječim nikog, nego Allah Uzvišeni.’ Vladar je i njega uhapsio i nije ga prestao mučiti dok nije otkrio pobožnjaka. Doveden je i pobožnjak, pa mu je rečeno: ‘Prevjeri!’ On to odbi, pa vladar naredi da donesu testeru, zatim je staviše na sredinu njegove glave i raspiliše je njome na dva dijela. Zatim je doveden kraljev savjetnik i bi mu rečeno: ‘Prevjeri!’ On to odbi, pa vladar naredi da donesu testeru, zatim je staviše na sredinu njegove glave i raspiliše je njome na dva dijela. Zatim je doveden dječak te mu bi rečeno: ‘Prevjeri!’ On to odbi, pa ga vladar predade skupini svojih sluga i reče: ‘Vodite ga na to i to brdo. Kad stignete na vrh, tražite od njega da napusti vjeru. Ako prihvati, uredu je, ali ako to odbije, bacite ga s vrha!’ Otišli su i popeli se s njime na brdo. Dječak zamoli: ‘Allahu moj, zaštiti me od njih čime hoćeš!’ Pod njima se zatrese brdo i oni popadaše u provaliju. On se vrati kralju, koji ga upita: ‘Šta je bilo s tvojom družinom?’ Dječak reče: ‘Allah me je zaštitio od njih.’ Predao ga je drugoj grupi i rekao: ‘Vodite ga i ukrcajte u lađu. Otplovite s njime nasred mora. Ako napusti vjeru, dobro i jest, a ako na to ne pristane, bacite ga!’ Isplovili su. Dječak reče: ‘Allahu moj, zaštiti me od njih čime hoćeš!’ Prevrnu se lađa, pa se potopiše, a on se vrati kralju, koji ga upita: ‘Šta se desilo sa slugama?’ ‘Allah Uzvišeni od njih me je zaštitio’, odgovori dječak. Zatim se obrati kralju: ‘Ti me nećeš moći ubiti sve dok ne uradiš što ću ti narediti.’ On upita: ‘A šta to?’ Dječak reče: ‘Sakupi ljude u jednu dolinu, zatim me razapni na stablo, potom uzmi strijelu iz mog tobolca, stavi strijelu na tetivu luka i reci: ‘U ime Allaha, mladićeva Gospodara!’ pa odapni strijelu na mene. Ako to uradiš, moći ćeš me ubiti.’ Kralj je sakupio ljude u jednu dolinu, razapeo dječaka na stablo, uzeo strijelu iz njegova tobolca, zatim je stavi na tetivu i reče: ‘U ime Allaha, mladićeva Gospodara!’, i odape strijelu, koja ga pogodi u sljepoočnicu. Dječak stavi svoju ruku na sljepoočnicu i umrije, a ljudi povikaše: ‘Vjerujemo u Gospodara dječakova! Vjerujemo u Gospodara dječakova!’ Sluge dođoše kralju i rekoše mu: ‘Vidiš, ono čega si se ti pribojavao, tako nam Boga, desilo se. Povjerova narod u Allaha.’ Kralj naredi da se iskopaju rovovi duž puta. Potom naredi da se naloži u njima vatra i reče: ‘Onog ko ne odustane od vjere bacite u vatru!’, ili mu recite: ‘Skoči u vatru!’ Tako učiniše. Kad na red dođe žena sa dojenčetom, zastade bojeći se vatre, iz milosti prema djetetu. Dijete joj reče: ‘Majčice, budi strpljiva, jer ti si, zaista, na istini!’”

Od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Jedan od vjerovjesnika htio je ratovati, pa je rekao svom narodu: ‘Neka mi se ne priključuje čovjek koji se vjenčao sa ženom i hoće da opći s njom a još nije s njom općio, niti neko ko je sagradio kuću ali joj nije digao krov, a ni onaj koji je kupio ovce ili steone deve pa očekuje njihovo teljenje.’ Krenuo je u borbu i približio se jednom mjestu u ikindijsko vrijeme, ili blizu toga vremena, pa je rekao Suncu: ‘Tebi je naređeno, a i meni je naređeno! Allahu, zadrži ga.’ I ono je bilo zadržano dok mu Allah nije dao pobjedu. Onda je sakupio ratni plijen, pa je došla vatra da ga prži, ali ga nije spržila, pa on reče: ‘Među vama ima krađe ratnog plijena, pa nek mi se od svakog plemena zakune jedan čovjek.’ Ruka jednog čovjeka se (dajući prisegu) zalijepila za njegovu: ‘Među vama ima krađe ratnog plijena,’ reče on, ‘pa nek mi se zakune tvoje pleme.’ I ruke dvojice ili trojice ljudi se zalijepiše za njegovu ruku (prilikom zakletve), te on reče: ‘Kod vas ima krađe ratnog plijena.’ Na to oni donesoše zlatnu glavu poput goveđe glave i ostaviše je, te vatra dođe i proguta (plijen). Poslije je Allah nama dozvolio ratni plijen. Znao je našu slabost i nemoć, pa nam ga je dozvolio.”  
Vjerodostojan – Muttefekun alejh

Objašnjenje

Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nas obavještava o jednom od prijašnjih vjerovjesnika, ‘alejhimusselam, da je krenuo u borbu koja mu je bila naređena protiv nekog naroda, ali je zabranio odlazak u borbu svakom čovjeku koji je sklopio bračni ugovor a nije se osamio sa ženom i općio sa njom, i svakom ko je sagradio kuću ali joj nije podigao krov, i svakom ko je kupio ovce ili deve i čeka njihove mlade, jer će oni u borbi biti zauzeti svojom brigom. Onaj ko se oženio i ostavio ženu misliće na nju i željet će da bude pored nje. Onaj ko je napravio kuću a nije joj podigao krov misliće o njoj i tome kako želi da sa svojom porodicom stanuje u toj kući. Vlasnik stoke će misliti o mladima koje očekuje od stoke, a čovjek u džihadu mora biti skoncentrisan samo na džihad, da nema drugih briga i obaveza. Ovaj vjerovjesnik je krenuo u borbu pa je stigao kod tog naroda u vrijeme nakon ikindije, odnosno kada se već primakla noć, pa se pobojao da se ne smrkne pa da bude uskraćen pobjede u bici, pa se obratio Suncu riječima: “Tebi je naređeno a i meni je naređeno.” Međutim naredba Suncu je Allahova kosmička naredba, a naredba vjerovjesniku je šerijatska naredba. Pa je njemu naređeno da se bori, a suncu je naređeno da se kreće onako kako je Allah, azze ve dželle, odredio. Uzvišeni Allah je rekao: “I Sunce se kreće do svoga staništa, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg.” (Ja Sin, 38.) Od kada ga je Allah stvorio, Sunce se kreće kako mu je naređeno, niti ubrzava niti usporava, niti se spušta niti podiže sa svoje putanje. Rekao je spomenuti vjerovjesnik: “Allahu, zaustavi nam ga”; pa je Allah zaustavio Sunce da ne zađe u svoje uobičajeno vrijeme, sve dok vjerovjesnik nije završio bitku i sakupio dosta ratnog plijena. Ratni plijen kod prijašnjih naroda nije bilo dozvoljeno uzimati, već je to od posebnosti ovog ummeta, hvala Allahu. Prijašnji narodi su sakupljali ratni plijen, a zatim bi se sa nebesa spuštala vatra koja bi ga spalila ukoliko je taj ratni plijen primljen kod Uzvišenog Allaha. Sakupili su svoj ratni plijen, ali vatra se nije spustila i spalila ga, pa im je njihov vjerovjesnik rekao: “Među vama ima kradljivaca ratnog plijena.” Zatim je naredio da mu iz svakog plemena dođe po jedan čovjek da daju prisegu da nisu ukrali ništa od plijena, pa kada su davali prisegu da nisu ukrali, ruka jednog od njih se zalijepila za ruku vjerovjesnika, ‘alejhisselam, a on je kazao: “Među vama ima kradljivaca ratnog plijena.”, misleći na njegovo pleme. Zatim je naredio da svaki čovjek iz tog plemena da prisegu da nije ukrao, pa se ruka dvojice ili trojice zalijepila prilikom davanja prisege, i on im je kazao: “Među vama je ukradeni ratni plijen.” Oni su donijeli, a bili su ukrali zlatnu glavu krave (ili bika), i kada su je donijeli i stavili na ratni plijen vatra ga je spržila.”

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kazao: “Trojicu ljudi iz Benu Israila, gubavca, ćelavca i slijepca, Uzvišeni Allah htjede iskušati pa im posla meleka. Došao je kod gubavca rekavši mu: ‘Šta ti je najdraže?’ On odgovori: ‘Lijepa boja, lijep ten i da se od mene odstrani ovo zbog čega me ljudi preziru.’ On ga potra, nestade onoga zbog čega je bio prezren, i bi mu data lijepa boja i lijep ten kože. Onda ga upita: ‘A koji imetak ti je najdraži?’ Kaza: ‘Deve ili krave'” (dvoumi se prenosilac Ishak), “pa mu bi data deva koja je steona već deset mjeseci i melek mu reče: ‘Neka ti Allah podari bereketa u njoj.’ Zatim je melek došao ćelavcu rekavši mu: ‘Šta ti je najdraže?’ On odgovori: ‘Lijepa kosa i da se od mene odstrani ovo zbog čega me ljudi preziru.’ Melek ga potra i nestade onoga zbog čega je bio prezren, i bi mu data lijepa kosa. Onda ga upita: ‘A koji imetak ti je najdraži?’ Kaza: ‘Deve ili krave’, pa mu bi data steona krava, a onda mu melek kaza: ‘Neka ti Allah podari bereketa u njoj.’ Potom je melek došao slijepcu rekavši mu: ‘Šta ti je najdraže?’ On odgovori: ‘Da mi Uzvišeni Allah vrati vid pa da mogu gledati ljude.’ Melek ga potra, i Uzvišeni Allah mu povrati vid. Onda ga upita: ‘A koji imetak ti je najdraži?’ Kaza: ‘Ovce’, pa mu bi data sjanjna ovca. Prva dvojica dobiše mladunčad, ovca se ojanji i tako sve dok prvi ne zaima punu dolinu deva, drugi krava, a treći ovaca. Zatim je melek došao gubavcu u njegovom prijašnjem liku, njegovoj slici i prilici, rekavši mu: ‘Ja sam siromašni jadnik, okolnosti me sprečavaju od daljnjeg puta, za danas mi nema druge pomoći osim Allaha, pa tebe. Ja te preklinjem Onim Koji ti dade tu divnu boju, lijepu put i krda deva da mi daš jednu kamilu kako bih nastavio svoj put.’ On reče: ‘Imam ja puno obaveza!’ On mu kaza: ‘Kao da te poznajem, zar ti nisi bio prezreni gubavac, siromah, pa ti Allah dade imetak?’ On reče: ‘Ovaj imetak sam naslijedio od svojih djedova koji su naslijedili od svojih.’ Onda mu melek kaza: ‘Ako lažeš, neka te Allah povrati u prijašnje stanje!’ Zatim je došao ćelavcu u njegovom ranijem liku, slici i prilici, rekavši mu kao i prvom, a on mu odgovori kao i prvi. On mu kaza: ‘Ako lažeš, neka te Allah povrati u prijašnje stanje!’ Zatim je melek došao slijepcu u njegovom bivšem liku i njegovoj slici i prilici, rekavši mu: ‘Ja sam siromašni jadnik, putnik kojem okolnosti sprečavaju daljnji put, za danas mi nema druge pomoći osim Allaha, pa tebe. Ja te molim Onim Koji ti dade vid da mi daš jednu ovcu koja će mi omogućiti da nastavim svoj put.’ On kaza: ‘Bio sam slijep, i Allah mi povrati vid. Uzimaj šta hoćeš, a ostavi šta hoćeš! Tako mi Uzvišenog Allaha, danas ti u Njegovo ime ne uskraćujem ništa šta god uzmeš.’ A on mu kaza: ‘Zadrži svoj imetak, vi ste samo iskušani! Uzvišeni je zadovoljan tobom, a srdi se na dvojicu tvojih drugova.'”  
Vjerodostojan – Muttefekun alejh

Objašnjenje

Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavještava o trojici ljudi iz Benu Israila, od kojih je svaki pogođen nekom vrstom tjelesne bolesti i siromaštva. To su bili: gubavac, koji je imao različite boje po koži; ćelavac, koji je izgubio kosu ili dio kose; te slijepac. Uzvišeni Allah htjede da ih iskuša i ispita njihovo vjerovanje i njihovu zahvalnost, pa im posla meleka u liku čovjeka. Došao je prvo kod gubavca iz razloga što je njegova bolest najgora, najružnija i najprezrenija, rekavši mu: “Šta ti je najdraže?” On odgovori: “Lijepa boja, lijep ten i da se od mene odstrani ovo zbog čega me ljudi preziru.” Nije tražio samo lijep boju nego i ten kože koja se kod lepre tako izobliči, postane suhoparna i neprirodno odvratna da pojača odbojnost i odvratnost prema takvom čovjeku. Onda ga upita: “A koji imetak ti je najdraži?” Kaza: “Deve ili krave.” Prenosilac je bio u dilemi je li kazao deve ili krave. Preferirani stav je da su to bile deve jer dalji tok predaje to potvrđuje, te se kazuje: “Data mu je deva koja je noseća već deset mjeseci”, a to je najvrijednija vrsta deve, uopće, a onda mu reče: “Neka ti Allah podari bereketa u njoj!” Dovi meleka je udovoljeno, kao što se dalje navodi u predaji ovog hadisa. Zatim je melek došao ćelavcu rekavši mu: “Šta ti je najdraže?” On odgovori: “Lijepa kosa i da se od mene odstrani ovo zbog čega me ljudi preziru. On ga potra samo po bolesnom mjestu, što je vjerovatnije, ili po čitavom tijelu, da bi ga cijelog blagoslovio. I nestade onoga zbog čega je bio prezren, bi mu data lijepa kosa. Onda ga upita: “A koji imetak ti je najdraži?” Kaza: “Krave”, i bi mu data steona krava, a onda mu melek kaza: “Neka ti Allah podari bereketa u njoj!” Dovi je udovoljeno, kao što se dalje navodi u predaji ovog hadisa. Potom je melek došao slijepcu, rekavši mu: “Šta ti je najdraže?” On odgovori: “Da mi Uzvišeni Allah vrati vid, pa da mogu vidjeti ljude. Melek ga potra po očima, što je bliže logici, ili po čitavom tijelu, da ga svega obuhvati bereket i blagoslov. I Uzvišeni Allah mu povrati vid. Onda ga melek upita: “A koji imetak ti je najdraži?” Kaza: “Ovce”, pa mu bi data ovca s janjcima, a kazano je u drugoj verziji da je bila sjanjna ovca. Prva dvojica dobiše mladunčad od deve i krave, a ovca se te prvi zaima punu dolinu deva, drugi krava, a treći ovaca. Zatim je melek došao gubavcu u njegovom prijašnjem liku, njegovoj slici i prilici dronjavog, bolesnog jadnika, nakon što je postao zdrav i bogat iza njegove prve posjete, rekavši mu: “Ja sam siromašni jadnik, u potrebi, okolnosti me sprečavaju od pronalaska opskrbe i hrane za daljnji put, danas mi nema druge pomoći osim Allaha, pa tebe, da s tvojom pomoći dospijem do cilja, jer ispoljavaš bogatstvo i dobrotu.” Ovo je način na koji je pokušao da ga ubijedi da bi shvatio poentu, a to nije zbog toga što se željelo istaći da je to istinski tako. Zatim ga je, želeći ga ganuti, zakleo Onim Koji mu dade tu divnu boju, lijepu put, krda deva i imetak nakon što te iskušao sa siromaštvom i bolešću, da mu da jednu devu koja će mu omogućiti da nastavi putovanje. Ovaj reče: “Imam ja puno obaveza! Nemam ništa što mi pretiče preko mojih potreba da bih ti mogao dati, idi pa traži od drugog.” On mu kaza: “Kao da te poznajem, zar ti nisi bio gubavac kojeg su ljudi prezirali, i siromah, pa ti Allah dade imetak i izliječi te?” On reče: “Ovaj imetak sam naslijedio od svojih djedova koji su naslijedili od svojih.” Rezime je da je zanijekao svoje prvobitno loše stanje i ustvrdio da je on oduvijek bio u ovo lijepom stanju, tako da to nije ništa novo za njega. Ovo je nijekanje Božije blagodati i nezahvalnost na dobroti Onog Koji je daje, na što su ga naveli škrtost i tvrdičluk. Onda mu melek kaza: “Ako lažeš, neka te Allah povrati u prijašnje stanje!” Zatim je došao ćelavcu u njegovom ranijem liku, slici i prilici, u kojem su ga ljudi prezirali. Pa, iako mu je došao prvi put kada je bio u takvom stanju i desilo mu se što mu se desilo od iscjeljenja i bogatstva, on je zanijekao tu blagodat i uzoholio se tvrdeći da je imetak naslijedio od oca, tako da je uz poricanje pridodao i laž, što o njemu govori kao o osobi krajnje prokletoj i glupoj do nivoa koji nisu dosegli drugi. Melek mu je kazao kao i gubavcu, a on mu je odgovorio isto kao i gubavac. Melek mu kaza: “Ako lažeš, neka te Allah povrati u prijašnje stanje!” Zatim je melek došao slijepcu u njegovom bivšem ljudskom liku i njegovoj slici i prilici, rekavši mu: “Ja sam siromašni jadnik, putnik kojeg okolnosti sprečavaju da dalje putuje, danas mi nema druge pomoći osim Allaha, pa tebe. Ja te molim Onim Koji ti dade vid da mi daš jednu ovcu koja će mi omogućiti da nastavim svoj put.” On kaza, sjećajući se Allahovih blagodati koje mu dade i svoga lijepog stanja nakon siromaštva: “Bio sam slijep i Allah mi povrati vid. Uzimaj šta hoćeš, ostavi šta hoćeš! Tako mi Uzvišenog Allaha, danas ti u Njegovo ime ne uskraćujem ništa šta god uzmeš.” A melek mu kaza: “Zadrži svoj imetak, vi ste samo iskušai i ispitani. Uzvišeni Allah, Koji je Znalac svih stvari, samo vas je testirao da bi vaši postupci ostavili trag, jer nagradu Uzvišeni Allah vezuje za ono što je vidljivo u pojavnom svijetu, a ne temeljeći je na Svom znanju. On je zadovoljan tobom, a na dvojicu tvojih drugova, gubavca i ćelavca, rasrdio se. 

Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Samo troje djece progovorilo je u kolijevci: Isa, sin Merjemin, i Džurejdžov sahibija. Džurejdž je bio jedan veoma pobožan čovjek. Sebi je sagradio samačku kućicu i u njoj ibadet činio. Jednoga dana dođe mu majka, a on bijaše u namazu, i poče ga zvati: “O Džurejdž!” On se poče dvoumiti i pomisli: “Gospodaru moj, ili majka moja, ili namaz?” On se odluči za namaz i nastavi klanjati, a majka mu se vrati kući. Sutradan je ponovo došla i opet ga našla na namazu i ponovo ga pozvala: “O Džurejdž!” On ponovo pomisli: “Gospodaru moj, ili majka moja, ili namaz?” I ponovo se odluči za namaz. Sljedeći dan majka ponovo dođe i opet ga nađe na namazu i pozva, a on joj se ponovno ne odazva, nastavljajući sa namazom. Ona tada ljutito reče: “Allahu, ne daj mu smrt dok ne vidi lica prostitutki!” Benu Israil (njegovi sunarodnici) međusobno su često razgovarali i spominjali Džurejdža i njegov ibadet. Među njima je bila i jedna prostitutka, o čijoj se ljepoti nadaleko pripovijedalo, koja im (nakon što je čula kako o Džurejdžu pričaju) reče: “Ako hoćete, ja ću ga zavesti.” Zatim je otišla do njega i ponudila mu se, a on se na nju ni ne obazrije. Vidjevši to, ona dođe jednom čobaninu koji je ponekad navraćao kod Džurejdža i s njim učini blud i osta trudna. Kada je rodila dijete, ona reče: “Ovo dijete je Džurejdžovo!” Oni na to odu do njegove kućice i pošto ga zatekoše u njoj, izbace ga vani, kuću sruše i počnu ga nemilice tući. On im reče: “Šta vam je?” “Ti si blud učinio s ovom nevaljalicom, pa je ona rodila tvoje dijete”, rekoše oni. “Gdje je dijete?”, upita on. Oni ga donesoše, a on im reče: “Pustite me da klanjam.” Kada je završio s namazom, on priđe djetetu i prstom uprije u njegov stomak i reče: “O dijete, ko je tvoj otac?” Dijete odgovori: “Moj otac je taj i taj, čobanin.” Oni tada priđoše Džurejdžu i počeše ga grliti i ljubiti, a onda mu rekoše: “Mi ćemo ti sagraditi kuću od zlata.” On im reče: “Ne, nego je napravite od blata, onakvom kakva je bila”, što oni i učiniše. Jedne prilike, dok je neko dijete njegova majka dojila, pored njih naiđe jedan konjanik na izuzetno skupocjenom i ukrašenom konju, i ona reče: “Allahu, učini da ovaj moj sin bude ovakav kad poraste!” Dijete pusti majčinu dojku, okrenu se prema konjaniku, pogleda ga i reče: “Allahu dragi, ne učini me onakvim!” Zatim se ponovo okrenu majci i poče dojiti. Ravija veli: “Kao da sada gledam u Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kako, pričajući o dojenju djeteta, stavi svoj kažiprst u usta i poče ga sisati.” Zatim reče: “Poslije toga, pored njih naiđoše neki ljudi, s jednom robinjom, koju su tukli, vičući: “Ti si prostitutka, ti si kradljivica”, a ona samo viče: “Hasbijellahu ve ni'mel-vekil” (Allah mi je dosta. Divan li je On zaštitnik). Majka djeteta tada reče: “Allahu dragi, nemoj mi učiniti ovo moje dijete da bude kao ova robinja!” Dijete tada ponovo prekide dojenje, pa pogleda u robinju i reče: “Allahu dragi, ti me učini da budem kao ona!” Majka mu, zatim, začuđeno ga propitivajući, reče: “Prošao je čovjek lijepa izgleda, pa sam ja rekla: ‘Allahu dragi, učini da ovo moje dijete bude kao on.’, a ti si rekao: ‘Allahu, ne učini me sličnim njemu’. Zatim su prošli sa ovom robinjom udarajući je i vičući: ‘Prostitutka, kradljivica!’ Pa sam ja rekla: ‘Allahu dragi, nemoj mi moje dijete učiniti njoj sličnim, a ti si rekao: ‘Allahu dragi, učini me da budem njoj sličan!'” On joj na to odgovori: “Onaj čovjek je bio silnik, pa sam zbog toga rekao: ‘Allahu dragi, nemoj me učiniti njemu sličnim!’ A ona robinja, što su je šibali i govorili da je prostitutka i kradljivica, ona ništa od toga nije bila, pa sam zbog toga rekao: ‘Allahu dragi, učini me njoj sličnim!'” (Muttefekun alejhi)  
Vjerodostojan – Muttefekun alejh

Objašnjenje

Autor spominje hadis od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Samo troje djece progovorilo je u kolijevci: Prvo: Isa, sin Merjemin, koji je bio Allahovo znamenje i čudo. On je pričao dok je još bio u kolijevci. Drugo: Džurejdžov sahibija. Džurejdž je bio jedan veoma pobožan čovjek. Njega je Allah očistio optužbe kojom su ga optužili i Allah je to čudo ispoljio kao počast njemu. Dakle, Allah mu je dao da dijete iskaže njegovu nevinost. Treće: dijete koje je dojilo svoju majku. Jedne prilike, dok je jedna žena dojila svoje dijete naiđe jedan konjanik na izuzetno skupocjenom i ukrašenom konju. Govoreći o dojenju ovog djeteta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio je svoj kažiprst u usta i poče ga sisati. On reče: “Allahu dragi, ne učini me onakvim!” Poslije toga, pored njih naiđoše neki ljudi, s jednom robinjom, koju su tukli, vičući: “Ti si prostitutka, ti si kradljivica”, a ona samo viče: “Hasbijellahu ve ni'melvekil” (Allah mi je dosta. Divan li je On zaštitnik). Majka djeteta tada reče: “Allahu dragi, nemoj mi učiniti ovo moje dijete da bude kao ova robinja!” Dijete tada ponovo prekide dojenje, pa pogleda u robinju i reče: “Allahu dragi, ti me učini da budem kao ona!” Majka mu, zatim, začuđeno ga propitivajući, reče: “Prošao je čovjek lijepa izgleda, pa sam ja rekla: ‘Allahu dragi, učini da ovo moje dijete bude kao on’, a ti si rekao: ‘Allahu, ne učini me sličnim njemu’. Zatim su prošli sa ovom robinjom udarajući je i vičući: ‘Prostitutka, kradljivica!’ Pa sam ja rekla: ‘Allahu dragi, nemoj mi moje dijete učiniti njoj sličnim, a ti si rekao: ‘Allahu dragi, učini me da budem njoj sličan!'” On joj na to odgovori: “Onaj čovjek je bio silnik, pa sam zbog toga rekao: ‘Allahu dragi, nemoj me učiniti njemu sličnim!’ A ona robinja, što su je šibali i govorili da je prostitutka i kradljivica, ona ništa od toga nije bila, pa sam zbog toga rekao: ‘Allahu dragi, učini me njoj sličnim!'” Delilul-falihin 3/81, 87. Ibn Usejmin, Šerhu rijadis-salihin, 3/70, 78.

Ibn Abbas kazuje: “Ibrahim, alejhis-selam, doveo je Ismaila i njegovu majku, koja ga je dojila, i ostavio ih pored Kabe, pod jednim velikim drvetom koje se nalazilo iznad Zemzema, u gornjem dijelu Džamije. U tom vremenu, u Meki nije bilo nijednog stanovnika niti je u njoj bilo vode. Ostavio ih je na tom mjestu, a pored njih je ostavio i ranac sa datulama i mješinu s vodom. Potom se Ibrahim okrenuo i zaputio natrag, a Ismailova majka krenu za njim i upita ga: ‘O Ibrahime, zar odlaziš i ostavljaš nas u ovoj dolini u kojoj nema ni ljudi niti bilo čega drugog?’, ponovivši mu te riječi nekoliko puta, međutim, on se na nju nije obazirao, nakon čega ga ona upita: ‘Da li ti je Allah naredio da tako postupiš?’ ‘Jest’, odgovori on. ‘On nas onda neće napustiti’, reče ona i krenu nazad, a Ibrahim, alejhis-selam, nastavi put. Kada je došao do jednog brežuljka kod kojeg ga njih dvoje više nisu mogli vidjeti, licem se okrenuo prema Kabi i, podignutih ruku, počeo učiti dove govoreći: ‘Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili!’ (Ibrahim, 37). Ismailova je majka dojila Ismaila i pila vodu, a kada je u mješini nestalo vode i ona i njen sin ožednjeli, nemoćno je gledala kako se njeno čedo previja i nogama udara od zemlju. Kako ga više nije mogla gledati u tom stanju, ona ode odatle i dođe do Safe, brežuljka koji joj je bio najbliži, pope se na njega, a zatim se okrenu prema dolini ne bi li koga vidjela, međutim, ne ugleda nikoga. Zatim je sišla sa Safe, a kada je stigla u dolinu, zadigla je kraj svoje odjeće i onda potrčala onako kako trči čovjek u nevolji, i tako je trčala sve dok nije prešla dolinu. Došla je do Merve i popela se na nju, te pogleda ne bi li koga vidjela, ali ne ugleda nikoga. Tako je učinila sedam puta.” Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tada rekao: “To je sa’j koji ljudi obavljaju između Safe i Merve.” “Kada se zadnji put popela na Mervu, čula je neki glas i, obraćajući se sama sebi, rekla: ‘Šuti!’ Pažljivo je osluškivala, a potom je opet čula isti glas, pa je rekla: ‘Čula sam te, pa ako si u stanju pomoći mi, pomozi!’ Tada vidje meleka na mjestu na kojem se nalazi Zemzem kako kopa svojom petom – ili je rekao: svojim krilima – sve dok se nije pojavila voda, koju je pokušavala zadržati praveći nešto poput korita, a svojom je rukom ovako činila. Rukama je grabila vodu i punila svoju mješinu, a voda je, nakon svakog zahvatanja, još obilnije šikljala.” U drugoj verziji navodi se: “Voda je izvirala onoliko koliko bi je ona grabila.” Ibn Abbas, radijallahu anhu, tada reče da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Allah se smilovao majci Ismailovoj, da nije dirala Zemzem – ili je rekao: da iz njega nije grabila vodu – od njega bi nastala rijeka.” Ibn Abbas dalje pripovijeda: “Ona se napila vode i podojila sina, a melek joj reče: ‘Ne plašite se propasti jer ovdje će biti Allahova kuća koju će sagraditi ovaj dječak i njegov otac, a Allah uistinu neće upropastiti njene stanovnike.’ Kaba je bila malo uzdignuta iznad zemlje, baš poput brežuljka, te su bujice nailazile i krnjile je sa desne i sa lijeve strane. I tako je Hadžera tu boravila, pijući zemzem i dojeći dijete, sve dok kraj njih ne naiđe jedna skupina pripadnika plemena Džurhum – ili se pak radilo o jednoj porodici iz ovog plemena. Oni su došli iz pravca Kedaa i ulogorili se u podnožju Meke, pa kada su vidjeli pticu kako kruži nebom, rekoše: ‘Ova ptica vjerovatno kruži iznad vode, a mi dobro poznajemo ovu dolinu i znamo da u njoj nema vode.’ Zatim su poslali jednog ili dvojicu izviđača koji tamo zaista nađoše vodu, a potom se vratiše svojim saplemenicima i obavijestiše ih o onome što su vidjeli. Nakon toga, zajedno se uputiše na to mjesto i tu, pored vode, zatekoše Ismailovu majku, koju upitaše: ‘Hoćeš li nam dozvoliti da se nastanimo tu kod tebe?’ ‘Da’, reče ona, ‘ali ja zadržavam pravo da vodu zabranim kome želim’, a oni se s tim složiše.” Ibn Abbas dalje pripovijeda: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ismailova majka bila je zadovoljna razvojem događaja, jer je voljela društvo’. Ova skupina iz plemena Džurhum naseli se kod nje, a uskoro dovedoše i svoje porodice koje se nastaniše tu s njima. Vremenom se njihov broj uvećao, izgradili su i kuće, a Ismail je izrastao u naočitog mladića i od njih je naučio arapski jezik. Ismaila su zavoljeli i divili mu se, a kada je stasao za ženidbu, oženiše ga djevojkom iz svoga plemena. Nedugo nakon toga, Hadžera je umrla. Nakon što se Ismail oženio, Ibrahim dođe u Meku da obiđe porodicu koju je tu ostavio, međutim, tada nije pronašao Ismaila. Kada je njegovu suprugu upitao gdje je Ismail, ona mu reče da je otišao u potragu za opskrbom. Potom ju je upitao kako žive i u kakvom se stanju nalaze, a ona mu, jadajući se, odgovori: ‘U veoma smo lošem stanju i živimo u neimaštini i oskudici.’ Kada ju je saslušao, Ibrahim joj reče: ‘Kada ti se muž vrati, poselami ga i poruči mu da promijeni kućni prag.’ Nakon što se Ismail vratio, baš kao da je nešto predosjećao, odmah je upitao: ‘Da li nam je neko dolazio?’, a žena mu odgovori: ‘Da. Posjetio nas je jedan starac’, a onda opisa kako je izgledao i nastavi: ‘I pitao je o tebi. Ja sam mu kazala gdje si, a onda je opet upitao kako živimo, pa sam mu rekla da smo u bijedi i oskudici.’ ‘A da li ti je šta poručio?’, upita je Ismail, a ona mu odgovori: ‘Da, rekao mi je da ti prenesem selam i da ti kažem da promijeniš kućni prag.’ ‘To je moj otac. Naredio mi je da se razvedem od tebe. Idi svojoj porodici’, reče joj Ismail i razvede se od nje, a kasnije se nanovo oženi iz istog plemena. Nakon određenog vremena, Ibrahim im opet dođe u posjetu, međutim, ni ovaj put ne nađe sina Ismaila. Uđe u kuću kod njegove supruge i upita je za Ismaila, a ona odgovori da je otišao u potragu za opskrbom. ‘Kako ste, u kakvom se stanju nalazite i kako živite?’, upita je Ibrahim, a ona odgovori: ‘Dobro smo i živimo u blagostanju i izobilju’, reče ona i zahvali se Allahu. ‘A šta jedete’, upita je. ‘Meso’, odgovori ona. ‘A šta pijete?’, upita je. ‘Vodu’, odgovori ona. Ibrahim, alejhis-selam, tada prouči dovu: ‘Allahu moj, podari im blagoslov u mesu i vodi!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje reče: ‘Oni tada nisu imali žitarica, a da su ih imali, on bi uputio dovu da i one budu blagoslovljene.’ Zato, ko god se izvan Meke u prehrani osloni samo na meso i vodu, oni mu neće prijati.” U drugoj se verziji navodi da je Ibrahim, alejhis-selam, nakon što je došao u Meku, upitao: “Gdje je Ismail?”“Otišao je u lov”, odgovori Ismailova supruga i upita ga: “Zar se nećeš smjestiti kod nas, pojesti nešto i popiti?” “A šta jedete i pijete?”, upita je on. “Jedemo meso i pijemo vodu”, odgovorila je, a Ibrahim, alejhis-selam, prouči dovu: “Allahu moj, podari im blagoslov u onome što jedu i piju.” Na ovom mjestu prenosilac navodi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ovaj bereket u Meki posljedica je Ibrahimove dove.” Ibn Abbas dalje kazuje da je Ibrahim Ismailovoj supruzi rekao: “Kada ti se muž vrati, poselami ga i poruči mu da učvrsti kućni prag.” Nakon što se Ismail vratio, upita:“Da li nas je neko posjetio?” “Jeste. Dolazio je neki starac lijepog izgleda”, reče ona i o njemu se najljepše izrazi. Pitao je za tebe i o tome kako živimo, a ja sam mu kazala da živimo lijepo. Ismail je upita: “Da li ti je šta poručio?”“Da. Poselamio te i rekao da učvrstiš kućni prag”, odgovori ona. “To je bio moj otac, a ti si taj prag. Naredio mi je da te zadržim kao svoju suprugu”, reče Ismail. I tako, nakon nekog vremena, Ibrahim opet dođe u Meku i zateče Ismaila kako u hladu drveta u blizini Zemzema pravi strijele. Kada ga je vidio, Ismail ustade i jedan prema drugom postupiše onako kako otac postupa prema sinu i sin prema ocu. “Ismaile, Allah mi je nešto naredio!”, reče Ibrahim, a on mu odgovori: Postupi onako kako ti je naredio tvoj Gospodar.” “A hoćeš li mi u tome pomoći?”, upita ga Ibrahim, a on reče: “Hoću, pomoći ću ti!” “Allah mi je naredio da na ovom mjestu izgradim Kabu”, i pokaza na brežuljak koji se malo uzdizao nad okolinom. Tada su njih dvojica postavili temelje Kabe. Ismail je donosio kamenje, a Ibrahim je gradio. Kada je građevina postala visoka, Ismail je donio kamen i položio ga, kako bi Ibrahim stao na njega. Tako je Ibrahim zidao, a Ismail mu je dodavao kamenje. Obojica su govorili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!” (El-Bekara, 127). U drugoj se verziji navodi: Ibrahim je na put krenuo sa Ismailom i njegovom majkom i sa sobom su ponijeli mješinu s vodom. Kada bi se Ismailova majka napila iz nje, mlijeko bi joj obilno poteklo, pa je hranila svoje dijete. Nakon što stigoše u Meku, Ibrahim ih ostavi pod velikim drvetom i krenu nazad svojoj porodici. Ismailova je majka krenula za njim i pratila ga sve dok ne stigoše do mjesta Keda, gdje ga poče dozivati: ‘Ibrahime, kome nas to ostavljaš?’, a on joj odgovori: ‘Ostavljam vas Allahu.’ ‘Zadovoljna sam Allahom’, odgovori ona i krenu nazad. Pila je vodu iz mješine, nakon čega bi joj mlijeko obilno poteklo, pa bi dojila Ismaila. Kada je potrošila vodu, reče: ‘Trebala bih otići i malo razgledati ne bih li koga vidjela.’ Otišla je i popela se na brežuljak Safa, te počela razgledati uokolo ne bi li gdje koga primijetila, a kada ne vidje nikoga, spusti se u dolinu te potrči i dođe na brežuljak Merva. Tako je, trčeći sa jednog brežuljka na drugi, postupila više puta. Onda reče: ‘Trebala bih otići da vidim šta on radi’, misleći na dijete, a zatim ode do njega i nađe ga u takvom stanju kao da je, zbog uzdisaja, u smrtnom hropcu. Duša joj ni ovaj put ne dade mira te opet reče: ‘Trebala bih otići i razgledati uokolo. Možda ugledam koga!’ Otišla je i popela se na Safu sa koje je posmatrala okolinu, međutim, ni ovaj put ne vidje nikoga. Tako je, žurno hodajući, sedam puta prešla prostor između Safe i Merve, nakon čega reče: ‘Trebala bih otići da vidim šta mi je s djetetom.’ Utom je začula neki glas te odmah povika: ‘Pomozi, ako u tebi ima ikakvog dobra!’ Tada se ukaza Džibril, koji svojom petom zagreba po zemlji, nakon čega voda obilno poteče. Ismailova se majka tome mnogo začudi i poče kopati…”  
Vjerodostojan – Hadis bilježi imam Buhari

Objašnjenje

Ibn Abbas veli da je Ibrahim, alejhis-selam, doveo Ismaila i njegovu majku Hadžeru, Koptkinju, koju je Sari, prvoj Ibrahimovoj ženi, poklonio vladar Egipta. Hadžera je dojila Ismaila. On kazuje: “Ibrahim ih je ostavio pored Kabe, pod jednim velikim drvetom koje se nalazilo iznad Zemzema, u gornjem dijelu Džamije. U tom vremenu, u Meki nije bilo nijednog stanovnika niti je u njoj bilo vode. Ostavio ih je na tom mjestu, a pored njih je ostavio i ranac sa datulama i mješinu s vodom. Potom se Ibrahim okrenuo i zaputio natrag, odlazeći u Šam, a Ismailova majka krenu za njim i upita ga: ‘O Ibrahime, zar odlaziš i ostavljaš nas u ovoj dolini u kojoj nema ni ljudi niti bilo čega da se jede i pije?’, ponovivši mu te riječi nekoliko puta, međutim, on se na nju nije obazirao, nakon čega ga ona upita: ‘Da li ti je Allah naredio da tako postupiš?’ ‘Jest’, odgovori on. ‘On nas onda neće napustiti’, reče ona i krenu nazad, a Ibrahim, alejhis-selam, nastavi put. Kada je došao do jednog brežuljka kod kojeg ga njih dvoje više nisu mogli vidjeti, licem se okrenuo prema Kabi i, podignutih ruku, počeo učiti dove govoreći: ‘Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini Mekke u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, gdje se ne smije sjeći drveće, loviti i voditi borba, a to je bilo tako kako bi se moglo posvetiti ibadetu, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili!’ (Ibrahim, 37). Allah je primio njegovu dovu. Majka je dojila Ismaila i pija vodu i jela plodove koje je imala. Kada joj je sve to nastalo, ožednila je i on i njen sin koji se previjao i nogama udara od zemlju. Nije ga mogla gledati u takvom stanju, pa je otišla na najbliži brežuljak Saffu i okrenula se prema Mekki kako bi nekog vidjela. Kada je stigla u dolinu, nije mogla da vidi svoja sina, pa je požurila i umorila se. Stigla je na Mervu hodajući i pogledala ima li nekoga. Nije vidjela nikoga. To je učinila sedam puta. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kazuje da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tada rekao: “To je sa’j koji ljudi obavljaju između Safe i Merve.” “Kada se zadnji put popela na Mervu, čula je neki glas i, obraćajući se sama sebi, rekla: ‘Šuti!’ Pažljivo je osluškivala, a potom je opet čula isti glas, pa je rekla: ‘Čula sam te, pa ako si u stanju pomoći mi, pomozi!’ Tada vidje meleka na mjestu na kojem se nalazi Zemzem kako kopa svojom petom – ili je rekao: svojim krilima – sve dok se nije pojavila voda, koju je pokušavala zadržati praveći nešto poput korita, a svojom je rukom ovako činila. Rukama je grabila vodu i punila svoju mješinu, a voda je, nakon svakog zahvatanja, još obilnije šikljala.” U drugoj verziji navodi se: “Voda je izvirala onoliko koliko bi je ona grabila.” Ibn Abbas, radijallahu anhu, tada reče da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Allah se smilovao majci Ismailovoj, da nije dirala Zemzem – ili je rekao: da iz njega nije grabila vodu – od njega bi nastala rijeka.” Ibn Abbas dalje pripovijeda: “Ona se napila vode i podojila sina, a melek joj reče: ‘Ne plašite se propasti jer ovdje će biti Allahova kuća koju će sagraditi ovaj dječak i njegov otac, a Allah uistinu neće upropastiti njene stanovnike.’ Kaba je bila malo uzdignuta iznad zemlje, baš poput brežuljka, te su bujice nailazile i krnjile je sa desne i sa lijeve strane. I tako je Hadžera tu boravila, pijući zemzem i dojeći dijete, sve dok kraj njih ne naiđe jedna skupina pripadnika plemena Džurhum – ili se pak radilo o jednoj porodici iz ovog plemena. Oni su došli iz pravca Kedaa i ulogorili se u podnožju Meke, pa kada su vidjeli pticu kako kruži nebom, rekoše: ‘Ova ptica vjerovatno kruži iznad vode, a mi dobro poznajemo ovu dolinu i znamo da u njoj nema vode.’ Zatim su poslali jednog ili dvojicu izviđača koji tamo zaista nađoše vodu, a potom se vratiše svojim saplemenicima i obavijestiše ih o onome što su vidjeli. Nakon toga, zajedno se uputiše na to mjesto i tu, pored vode, zatekoše Ismailovu majku, koju upitaše: ‘Hoćeš li nam dozvoliti da se nastanimo tu kod tebe?’ ‘Da’, reče ona, ‘ali ja zadržavam pravo da vodu zabranim kome želim’, a oni se s tim složiše.” Ibn Abbas dalje pripovijeda: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ismailova majka bila je zadovoljna razvojem događaja, jer je voljela društvo’. Ova skupina iz plemena Džurhum naseli se kod nje, a uskoro dovedoše i svoje porodice koje se nastaniše tu s njima. Vremenom se njihov broj uvećao, izgradili su i kuće, a Ismail je izrastao u naočitog mladića i od njih je naučio arapski jezik. Ismaila su zavoljeli i divili mu se, a kada je stasao za ženidbu, oženiše ga djevojkom iz svoga plemena. Nedugo nakon toga, Hadžera je umrla. Nakon što se Ismail oženio, Ibrahim dođe u Meku da obiđe porodicu koju je tu ostavio, međutim, tada nije pronašao Ismaila. Kada je njegovu suprugu upitao gdje je Ismail, ona mu reče da je otišao u potragu za opskrbom. Potom ju je upitao kako žive i u kakvom se stanju nalaze, a ona mu, jadajući se, odgovori: ‘U veoma smo lošem stanju i živimo u neimaštini i oskudici.’ Kada ju je saslušao, Ibrahim joj reče: ‘Kada ti se muž vrati, poselami ga i poruči mu da promijeni kućni prag.’ Tim riječima mislio je na razvod braka, jer žena je poput kućnog praga. Nakon što se Ismail vratio, baš kao da je nešto predosjećao, odmah je upitao: ‘Da li nam je neko dolazio?’, a žena mu odgovori: ‘Da. Posjetio nas je jedan starac’, a onda opisa kako je izgledao i nastavi: ‘I pitao je o tebi. Ja sam mu kazala gdje si, a onda je opet upitao kako živimo, pa sam mu rekla da smo u bijedi i oskudici.’ ‘A da li ti je šta poručio?’, upita je Ismail, a ona mu odgovori: ‘Da, rekao mi je da ti prenesem selam i da ti kažem da promijeniš kućni prag.’ ‘To je moj otac. Naredio mi je da se razvedem od tebe. Idi svojoj porodici’, reče joj Ismail i razvede se od nje. Kasnije se nanovo oženio iz istog plemena. Nakon određenog vremena, Ibrahim im opet dođe u posjetu, međutim, ni ovaj put ne nađe sina Ismaila. Uđe u kuću kod njegove supruge i upita je za Ismaila, a ona odgovori da je otišao u potragu za opskrbom. ‘Kako ste, u kakvom se stanju nalazite i kako živite?’, upita je Ibrahim, a ona odgovori: ‘Dobro smo i živimo u blagostanju i izobilju’, reče ona i zahvali se Allahu. ‘A šta jedete’, upita je. ‘Meso’, odgovori ona. ‘A šta pijete?’, upita je. ‘Vodu’, odgovori ona. Ibrahim, alejhis-selam, tada prouči dovu: ‘Allahu moj, podari im blagoslov u mesu i vodi!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje reče: ‘Oni tada nisu imali žitarica, a da su ih imali, on bi uputio dovu da i one budu blagoslovljene.’ Zato, ko god se izvan Meke u prehrani osloni samo na meso i vodu, oni mu neće prijati.” Ibn Abbas dalje kazuje da je Ibrahim Ismailovoj supruzi rekao: “Kada ti se muž vrati, poselami ga i poruči mu da učvrsti kućni prag.” Nakon što se Ismail vratio, upita: “Da li nas je neko posjetio?” “Jeste. Dolazio je neki starac lijepog izgleda”, reče ona i o njemu se najljepše izrazi. Pitao je za tebe i o tome kako živimo, a ja sam mu kazala da živimo lijepo. Ismail je upita: “Da li ti je šta poručio?” “Da. Poselamio te i rekao da učvrstiš kućni prag”, odgovori ona. “To je bio moj otac, a ti si taj prag. Naredio mi je da te zadržim kao svoju suprugu”, reče Ismail. I tako, nakon nekog vremena, Ibrahim opet dođe u Meku i zateče Ismaila kako u hladu drveta u blizini Zemzema pravi strijele. Kada ga je vidio, Ismail ustade i jedan prema drugom postupiše onako kako otac postupa prema sinu i sin prema ocu, tj. zagrliše se.“Ismaile, Allah mi je nešto naredio!”, reče Ibrahim, a on mu odgovori: “Postupi onako kako ti je naredio tvoj Gospodar.”“A hoćeš li mi u tome pomoći?”, upita ga Ibrahim, a on reče: “Hoću, pomoći ću ti!” “Allah mi je naredio da na ovom mjestu izgradim Kabu”, i pokaza na brežuljak koji se malo uzdizao nad okolinom. Tada su njih dvojica postavili temelje Kabe. Ismail je donosio kamenje, a Ibrahim je gradio. Kada je građevina postala visoka, Ismail je donio kamen i položio ga, kako bi Ibrahim stao na njega. Tako je Ibrahim zidao, a Ismail mu je dodavao kamenje. Obojica su govorili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, čuješ naše dove i znaš za gradnju ove kuće!” Rečenica u kojoj stoji da je učio arapski jezik ukazuje koliko je arapski jezik star i da je bio prije Ibrahima, ali je Ismail prvi koji je njime jasno govorio, kao što stoji u hadisu: “Ismail je prvi ko je progovorio jasnim arapskim jezikom. Tad je imao četrnasest godina.” Bilježi ga Širazi u Elkabu, a ispravnim ga smatra Albani.  

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neki čovjek odluči da će dati milostinju te je dade jednom čovjeku ne znajući da je on kradljivac, te se sutradan govorkalo: ‘Kradljivcu neko udijeli milostinju’, a taj je rekao: ‘Hvala Allahu na tome!’ Druge noći dade milostinju jednoj ženi ne znajući da je ona bludnica, pa se sutradan govorkalo: ‘Bludnici neko dade milostinju!’, a taj je rekao: ‘Hvala Allahu na tome!’ Treće večeri on je milostinju dao čovjeku za koga nije znao da je bogat, pa se sutradan govorkalo: ‘Bogatom čovjeku neko dade milostinju!’, a taj je opet rekao: ‘Hvala Allahu na tome što sam milostinju dao bludnici, kradljivcu i bogatom čovjeku!’ Bi mu rečeno: ‘Tvoja je milostinja primljena zato što će se bludnica, možda, sustegnuti od bluda, kradljivac od krađe, a bogati će čovjek, možda, iz toga izvući pouku i udjeljivati.'”  
Vjerodostojan – Muttefekun alejh

Objašnjenje

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo je događaj koji se desio u prijašnjim narodima, e da izvučemo pouku iz njega. Naime, neki je čovjek odlučio dati milostinju, koja pripada siromasima i nevoljnicima, međutim, ona je došla u ruke kradljivca, pa su ljudi počeli da pričaju kako je sadaka udijeljena nekom kradljivcu, a kradljivca bi trebalo sankcionirati, a ne da mu se daje i uvećava imetak. Ovaj čovjek, koji je dao sadaku, zahvalio je Allahu, jer se Allahu zahvaljuje na svakom stanju. Potom je isti taj čovjek izašao iz kuće noću kako bi udijelio sadaku, pa je ona došla u ruke bludnice i prostituke, te su ljudi počeli da pričaju kako je sadaka udijeljena bludnici, što je neprihvatljivo za razumne i uviđavne ljude. On je na tome zahvalio Allahu. Zatim je ponovo izašao da udijeli sadaku, jer kao da je mislio da mu sadaka prvi i drugi put nije primljena kod Allaha. Opet je dao sadaku, koja je došla u ruke bogatašu, a bogatašu se ne daje sadaka, nego mu se daju pokloni, darovi i sl. Ljudi su ponovo počeli da pričau kako je sadaka data bogatoj osobi, pa je ovaj čovjek kazao: “Hvala Allahu, Koji mi je omogućio da dam sadaku kradljivu, bludnici i bogatašu.” On je želio da njegova sadaka dođe u ruke čednog siromaha, ali je Allah htio drukčije. Njemu je preneseno putem vjerovjesnika tog naroda da su sve njegove sadake primljene, jer je bio iskren i želio je dobro, ali mu se nije posrećilo. Što se tiče sadake kradljivca, možda ta sadaka bude uzrokom da ga odvrati od krađe i da kaže: “Imam dovoljno imetka.” Što se tiče bludnice, možda je ta sadaka spriječi od bluda, utoliko prije jer je blud, možda, činila želeći steći imetak, pa joj ta sadaka bude dovoljna da se prestane baviti prostitucijom. Što se tiče bogataša, možda ga ona podstakne, pa i on počne davati od onoga što mu je Allah dao. 

Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, pripovijedao je sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Dok su trojica ljudi putovala, kiša ih stjera u pećinu koja se nalaziše u jednom brdu, pa se s brda strovali stijena i zarobi ih unutra. Jedni drugima rekoše: ’Vidite imate li dobrih djela koja ste uradili Allaha radi, pa Ga zamolite pozivajući se na njih, nadati se da će Allah ukloniti stijenu!’ Prvi zamoli: ’Allahu, imao sam stare roditelje, suprugu i malehnu djecu. Bio sam pastir, i kad bih vratio stoku s ispaše, pomuzao bih je i mlijekom prvo napojio roditelje prije djece. Međutim, jednog dana na putu se isrpiječilo drvo, pa sam se vratio tek poslije akšama i zatekao roditelje na spavanju. Kao obično, pomuzao sam stoku i donio mlijeko te stao kod njihovih glava, mrzeći da ih probudim, a prezirući i to da mlijeko prvo dam svojoj djeci. Djeca su jaukala od gladi kod mojih nogu, i tako je trajalo sve do zore. Allahu, ako sam to uradio Tvoga lica radi, pomjeri stijenu malo, da možemo vidjeti nebo!’ I Allah pomjeri stijenu malo, toliko da su mogli vidjeti nebo. Drugi zamoli rekavši: ’Allahu, imao sam amidžišnu, volio sam je najviše kako čovjek može voljeti ženu. Tražio sam da mi se dopusti, i pristala je pod uvjetom da joj platim stotinu zlatnika. Napatio sam se dok nisam zaradio stotinu zlatnika i donio sam joj ih. Kad sam zauzeo položaj među njenim nogama, ona me upozori: ’Robe Allahov, boj se Allaha, nemoj me bespravno razdjevičiti!’ I ja sam se tad sustegnuo od nje. Allahu, ako sam to učinio Tvoga lica radi, pomjeri stijenu još da možemo izaći!’ I Allah pomjeri stijenu još malo. Treći zamoli: ’Allahu, imao sam najamnike koji su mi radili za mjeru riže. I tako je jedan od njih, pošto je završio posao, rekao: ’Isplati mi zarađeni iznos!’, te sam pred njega stavio mjeru riže koju je zaradio, ali je on nije htio uzeti, pa sam je dalje unapređivao sve dok se njegov imetak nije nagomilao da je imao krdo krava i vlastite pastire. Opet mi je došao i upozorio me: ’Boj se Allaha, nemoj mi uskratiti moje pravo!’ Rekoh mu: ’Uzmi ono krdo krava i pastire!’ ’Boj se Allaha, nemoj me ismijavati!’, reče mi, a ja mu na to rekoh: ’Ne ismijavam te, preuzmi krdo i pastire’, i on ih je preuzeo. Allahu, ako sam to uradio Tvoga lica radi, pomjeri stijenu dokraja!’ I Allah je pomjeri dokraja te oni odoše dalje.”  
Vjerodostojan – Muttefekun alejh

Objašnjenje

Trojica ljudi pošli su na put i našli se u velikoj neprilici, pa su shvatili da je jedini izlaz iz te situacije u tome da se približe i umile Allahu svojim dobrim djelima. Jedan se pozvao na to da je imao stare i iznemogle roditelje, a imao je ovce koje je ujutro vodio na ispašu a navečer bi se vraćao. Potom bi muzao ovce te bi prvo davao svojim starim roditeljima, a zatim ostaloj čeljadi i robovima. Rekao je da se jednog dana kući kasno vratio i zatekao roditelje da spavaju. Razmišljao je da li da nahrani porodicu prije roditelja ili da čeka zoru, kada će se njegovi roditelji probuditi. Odlučio je da sačeka, i kada su se u zoru probudili i popili svoj dio mlijeka, napojio je i ostale članove svoje porodice. Zatim je rekao: “Allahu, ako sam to uradio Tvoga lica radi, pomjeri stijenu malo, izbavi nas iz ove nevolje!” Stijena se malo odmaknula, ali ne toliko da bi mogli izaći. Drugi se umilio Gospodaru time što se sustegnuo od bluda. Naime, spomenuo je da je imao jednu bližnju rodicu koju je izuzetno volio, kao što se žena voli, pa je poželio biti s njom, odnosno htio je da sa njom počini zinaluk, da nas Allah sačuva toga, ali ona je to odbila. Zatim ju je zadesila neimaština i nevolja, pa je zbog svog teškog položaja bila primorana da se njemu preda i udovolji njegovom zahtjevu. Ovaj njen postupak nije šerijatski opravdan i dozvoljen, međutim, tako se deslio. Kada mu je došla, on joj zbog njenog pristanka dade 120 zlatnika. I kada joj se približio kao što se čovjek približava ženi, ona izreče golemo upozorenje: “Boj se Allaha, nemoj me bespravno razdjevičiti!” Odmah se od nje odmakao, iako mu i je bila veoma draga. To je učinio iz straha od Allaha Uzvišenog; osim toga, poklonio joj je zlatnike koje joj je dao. Zatim je rekao: “Allahu, ako sam to uradio Tvoga lica radi, pomjeri stijenu malo, izbavi nas iz ove nevolje!” Stijena se i ovog puta malo pomjerila, ali još uvijek nedovoljno da bi mogli izaći. Treći se čovjek umilo Allahu ispunjavanjem emaneta, iskrenošću i pravednošću u poslu, te je spomenuo da je imao najamnike i svima je odmah davao plaću, osim jednom čovjeku koji je otišao prije nego što je primio nadoknadu za svoj rad. On je tu njegovu plaću uložio u trgovinu i unaprijedio, pa se taj imetak umnožio i od njega su nastale deve, krave, bravčad, robovi i druge vrijedne stvari. Kad se taj radnik pojavio nakon nekog vremena, rekao mu je: “Isplati mi zarađeni iznos!” On mu je tada rekao: “Uzmi ono krdo krava i pastire!” “Boj se Allaha, nemoj me ismijavati!”, ovaj reče. “Ne ismijavam te, preuzmi krdo i pastire”, reče taj. I on ih je preuzeo. Zatim je, učeći dovu, taj čovjeke rekao: “Allahu, ako sam to uradio Tvoga lica radi, pomjeri stijenu dokraja!” I Allah je pomjeri dokraja. Gospodar ih je izbavio zbog dobrih djela koja su iskreno, radi Njega, uradili. 

Preuzeto: (hadeethenc.com)

Revizija: prof. Ibrahim Muratović