Nošenje mnogih relikvija datira sigurno iz veoma davne prošlosti i poznato je u svim kulturama i svim narodima. Ljudi su ih nosili sa sobom iz različitih pobuda: da se istaknu od drugih, da ih “zaštiti”, donese im sreću ili ih sačuva od nesreće, da njima zaplaše svoje neprijatelje, ili da pokažu svoju pripadnost nekoj sekti, zajednici ili vjeri. Nekad su se najčudnije relikvije nosile kao lični predmeti sa sobom ali su se drukčije nazivale, na prijmjer “hamajlije” ili “zaštite”, “zapisi” a nerijetko su se i ove stvari zakopavale sa umrlima u svrhu sigurnijeg “življenja” na onom svijetu. Nekad je to bio sastavni dio vjerovanja, nekad samo običaj, ali u suštini se radilo o praznovjerju i sujevjerju. Vjerovatno je da do kraja čovječanstva nošenje relikvija ili hamajlija i zapisa neće skroz nestati kod ljudi, iako se ono moderniziralo i nalazi se na vrhuncu tehničkih dostignuća i znanstva sa kojima objašnjava skoro sva dešavanja u pojavnom svijetu oko sebe. Objavom Kur’ana je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, raščistio sa kipovima u Kabi i ošistio je od preko trista “bogova”, “zaštitnika” i “donosioca sreće” u koje su vjerovali mušrički Arapi umjesto vjere u Jednoga Boga. Zapravo je nošenje bilo kakvih relikvija u cilju “zaštite”: “hamajlija” i “zapisa” širk i kufr, mnogoboštvo i nevjerstvo u srcu, s kojim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definitivno raščistio onomad u Mekki, rušeći kipove u Kabi. Poruka islama je tehid – Božije Jedinstvo; On je Jedan – nema drugoga božanstva, niti On ima sudruga u Svojoj neograničenoj Vlasti, On je Utočište svakom i Njegova Moć obuhvata sve, Njegovom Voljom i Znanjem se sve događa, a bez Njegove Volje i Znanja se ne događa ništa i ne biva ništa. 

Ovakvo vjerovanje isključuje sve što stavlja pod upitnik Božiju Apsolutnost u svemu; bilo da se radi o faraonu, ili o kipovima naroda Ibrahima a. s. ili o kipovima u Kabi, bilo o slici nekog “šejha” u novčaniku ili o “zapisu” u prevjesku na lančiću oko vrata. 

Objava Kur’ana Časnog je trajala pune dvadeset i tri godine i sigurno je da su ashabi, r. a., u nedostatku papira zapisivali ajete ili dijelove Kur’ana na najrazličitije stvari, od kože deve ili kostiju ili papirusa i ostalih stvari na kojima se tada moglo pisati, jer u njihovo vrijeme nisu postojale štamparije za knjige kao što mi to danas poznajemo niti džepna izdanja Kur’ana ili aplikacije za mobitele. Moguće je da su takve stvari nekad stavljali na zid ili nosili sa sobom ali su to činili samo sa ciljem da nauče i sačuvaju Kur’an od zaborava (kao mi kada nešto zapišemo na ceduljicu da ne zaboravimo) i nisu to razumjeli kao “zapise” koji su im trebali pružiti zaštitu i sreću, kako neki zlonamjernici, sihirbazi i “zapisničari”, pokušavaju predstaviti najčasniju generaciju, tražeći u njihovoj praksi opravdanje za svoja nedjela i za svoju pokvarenost i zlobu. 

Već smo se osvrtali na temu o “zapisima” ali nismo spomenuli da su nam poznate dvije vrste “zapisničara”. Jedni su oni koji ispisuju samo kur’anske ajete, ili dove, a drugi ispisuju, pored kur’anskih ajeta ili dova, i druge stvari koje su sumnjive ili zabranjene; navode imena osoba ili imena džina, datume rođenja, čudne figure i simbole, brojeve ili slova, ili stavljaju u smotuljke dijelove uzete s nečijeg tijela, kao što su dlake, nokti, krv, itd. I prvi i drugi “zapisi” su jako slični i uopće se ne vidi razlika između takvih “zapisa” samo sa Kur’anom ili dovama, oba liče “k’o jaje jajetu”, pa su i ovi prvi ne samo zbog svoje sličnosti zabranjeni prema islamskom učenju i razumijevanju svijeta i vlastite prisutnosti u svijetu i životu, jer nije svako upućen u razliku tako da je time fitna isprogramirana. 

Postoje mišljenja da nije zabranjeno pisanje kur’anskih ajeta sa šafranom ili sa miskom na različite ploče ili u posude, koje se poslije saperu pa oboljeli pije takvu vodu i liječi se. Ili da se određeni ajeti ili dove napišu posebnom tintom (koja nije otrovna) na masnom papiru, koji se potopi u pitku vodu onoliko za koliko bi se klanjala dva rekata namaza pa se opet takva voda pije radi ozdravljenja. Ova mišljenja su logična i mogu poslužiti kao taktika u borbi protiv džina, ili sihra, pa tamam takvi postupci ne pokazivali poseban uspjeh u liječenju. 

Da budem iskren, tokom svih ovih godina nisam nikad prakticirao takve stvari niti lično vjerujem da takav način može uništiti džina ili sihr u tijelu oboljeloga.

Zar ne kaže Uzvišeni: “Oni koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah!’ – i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju!“ (Kur’an, El Ahkaf 13) “Onima koji kažu: ‘Naš Gospodar je Allah!‘ – Pa ustraju na tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obečan!“ (Kur’an, “Fussilet”, 30) 

Mišljenja sam da je samo učenje rukje dovoljno ako je po potrebi popraćeno s korištenjem naučene vode i meda i ljekovitih biljki koje jačaju organizam i pomažu izbacivanju sihra iz tijela. Posebno je bitno razgovarati s oboljelima, tražiti uzrok bolesti i raditi na jačanju njihovog imana, vjere i samopouzdanja da bi i sami bili u stanju boriti se s bolešću i nositi se s njom, da se vežu samo za Allaha, subhanehu ve teala, a ne za “zapis”, ili još gore – ne za učača rukje! Ovo posljednje je česta greška i učača i onih kojima se uči: međusobno vezivanje – Učač vezuje oboljelog za sebe, kako bi od njega imao materijalnu korist a oboljeli se osjeća “sigurnim” sve dok je učač rukje u blizini i dostupan. Ovakvu vezu džini brzo skontaju, i ne napuštaju tijelo, bukvalno se “kačeći” za greške učača ili oboljeloga. 

S druge strane, šarlatani i sihirbazi ili neznalice koriste ovakve metode. Imao sam stotine oboljelih koji su sedmicama ili mjesecima držali nekakve “zapise” rastvorene u plavkastoj vodi od tinte, koju su donalijevali i tako pili u nadi da će ozdraviti. Rastvoreni papir i tinta u vodi mogu samo prouzrokovati bolest, izazvati stomačne tegobe, ili zatrovanje želuca, a nikako donijeti lijek ili uništiti džina ili sihr. 

Ako neko bude u situaciji da nađe sihr ili “zapise”, najbolje je biti pod abdestom, proučiti kratka sureta iz Kur’ana i zapaliti ih, ako su zapaljive prirode i time je to inšaallah uništeno. Ako se radi o metalnim stvarima, za koje se sumnja da je na njih napravljen sihr, takve se stvari preko noći potope u kiselinu ili u naučenu slanu vodu i sutradan se “unište” nekim alatom, naprimjer čekićem, pa se bace. Ako se pak radi o plemenitim metalima, kao što su zlato ili srebro, primijeni se takođe gornji postupak, s tim što se na kraju zlato ili srebro mogu prodati, a novac podijeliti kao sadaka.

Priredio: hfz. Fuad Seferagić