ljubav prema Allahu subhanehu we te’ala može negirati samo onaj koji se vratio na stepen životinje i koji nije dosegao ni do čega izvan čulnog opažanja i saznanja. Sada ćemo pristupiti razlaganju „uzroka i vrsta ljubavi“ i dokazati da se svi uzroci ljubavi mogu naći skupa, u svojoj savršenosti, jedino kod Allaha Uzvišenog, tako da je u stvarnosti samo Uzvišeni Allah vrijedan ljubavi.
– Prvi uzrok ljubavi
„Prvo što svako zivo Biće voli je njegovo sopstveno Ja. Ova ljubav prema samom sebi znači da u prirodi svakog zivog bića leži težnja za očuvanjem sopstvenog postojanja i averzija prema nestanku, nepotpunosti i poništenju samog sebe. Ono što ljudska priroda voli jeste ono što joj odgovara, a da li mu išta više odgovara od njega samog i njegove egzistencije? I da li ima nešto što je suprotno i mrsko čovjekovoj prirodi od njegovog nestanka i smrti? Zbog toga čovjek voli trajanje svoje egzistencije, a mrzi smrt i ubistvo, i to ne samo iz straha od onoga što ga čeka poslije smrti, niti iz straha od samrtnih muka. On time ne bi bio zadovoljan i bilo bi mu mrsko čak i kad bi umro bez bola i kad na drugom svijetu ne bi imao ni nagrade ni kazne. On voli smrt i nepostojanje samo onda kada u životu prolazi kroz teške patnje. Jer koga snađu nevolje, taj voli da ga one prođu na bilo koji način. I kada takav čovjek voli nepostojanje, on ga ne voli zbog samog nepostojanja već zbog toga što to znači prestanak nevolja koje su ga snašle.
Čovjek voli sve ono što održava njegovo postojanje kao i sve ono što njegovo postojanje unapređuje i dovodi do savršenstva. To je zato što onaj ko je krnjav ne posjeduje potpunost, savršenost, a ta krnjavost je nepostojanje onog dijela savršenosti koji nedostaje i njegova propast. Nepostojanje i propast predstavljaju nešto mrsko kada se nađu u osobinama i potpunosti nečijeg postojanja, isto kao što su mrski kada se nađu u osnovi egzistencije. S druge strane, osobine savršenstva su drage kao što je i održavanje samog postojanja omiljeno i ovo je jedno od urođenih svojstava čovjeka shodno Allahovim zakonima, a u Allahovim zakonima nećeš naći promjene.
I tako, prvi predmet ljubavi i obožavanja je on sam, zatim njegovo zdravlje, njegova imovina, djeca, rodbina i prijatelji. Čovjek voli svoje tijelo i svoje zdravlje sve dok oni održavaju i usavršavaju njegovo postojanje. On voli imetak sve dok je on sredstvo za održanje i poboljšanje njegovog postojanja, a tako je i sa svim drugim stvarima koje predstavljaju pomoćna sredstva za njegov bolji život. Jer čovjek voli ove stvari, ne zbog njih samih, već zbog njihove povezanosti sa vlastitim postojanjem, održanjem, poboljšanjem i usavršenjem svog života i postojanja. On voli svog sina mada preko njega ne ostvaruje nikakvu dobit, već se, naprotiv, zbog njega izlaže trudu i radu da bi mu njegov sin nadoknadio sve ono što je u životu za njega žrtvovao, kao i da bi mu na neki način osigurao, kao njegov potomak, produženje života. Pošto se čovjek ne može nadati da će vječno sačuvati svoje postojanje, on želi da u životu pomogne onome koji će zauzeti njegovo mjesto i koji uz to predstavlja jedan dio njega. Da nije ovog, on bi radije živio sam. Život njegovog sina, u izvjesnom smislu, predstavlja produžetak njegovog vlastitog života, ali i pored toga to nije njegov vlastiti život, već pomaže usavršavanju i upotpunjenju vlastitog postojanja.
Isto tako se i ljubav prema rodbini svodi na ljubav prema vlastitoj savršenosti. On osjeća svoje Ja kroz širenje i jačanje svoje ljubavi prema njima i ukrašava sebe preko usavršavanja i poboljšavanja njihovog života. Jer, rodbina, imetak i druga dobra su poput krila koja izdižu čovjekovu savršenost, a ljudska priroda nužno voli sve ono što održava i usavršava njeno postojanje. Znači, rezimirano, prvi uzrok ljubavi čovjeka prema nečemu jeste ljubav prema sebi i svemu onome što održava i usavršava njegovo postojanje, kao i mržnja prema poništenju, nestanku i nepotpunosti, kao i prema svemu onome što ruši potpunost njegovog postojanja.“
Razmotrimo sada ulogu Allaha subhanehu we te’ala u ovom uzroku ljubavi.
„Sve ovo iziskuje ljubav prema Allahu subhanehu we te’ala u najvećem stepenu. Jer, ko je spoznao sebe i svog Gospodara, taj sa sigurnošću zna da on ne postoji sam po sebi, već da je njegovo postojanje i postojanje njegove potpunosti od Allaha, Allahu se vraća i Allaha ga održava u postojanju. Allah subhanehu we te’ala je Stvoritelj, Onaj koji čovjeku daje postojanje, i On ga održava u egzistenciji, i On je Taj Koji mu daje sve no što će ga usavršiti, stvarajući osobine savršenosti i uzroke koji tome vode, kao i način za upotrebu tih sredstava. Inače, čovjek ne bi uopšte postojao, već bi bio čisto nepostojanje i ništavilo, da nije Allahove dobrote koju mu je ukazao time što ga je stvorio. Isto tako, čovjek bi nestao odmah poslije dobijanja egzistencije da nije Allahove dobrote koju mu je ukazao time što ga održava u egzistenciji. Također, čovjek bi bio krnjave egzistencije da nije Allahove dobrote koju mu je ukazao time što ga je usavršio.
Ukratko rečeno, ako Ga čovjek spozna kao Stvoritelja Koji ga je ni iz čega stvorio i Koji ga u postojanju održava znaće da ništa ne postoji samo po sebi, već sve opstoji o Živom i Vječnom Koji sve održava u egzistenciji. Ukoliko Ga, pak, ne bude volio to je zbog njegovog neznanja o sebi i svom Gospodaru, jer je ljubav plod spoznaje, i nestaje s njenim nestankom, slabi s njenim slabljenjem i jača s njenim jačanjem.
Zato je Hasan el-Basri rekao: ’Ko spozna svog Gospodara – zavoleće Ga, a ko spozna dunjaluk – odreći će ga se.’ Kako se uopšte može zamisliti da čovjek voli samog sebe, a ne svoga Gospodara o Kome ovisi njegovo postojanje? Ako neko voli hladovinu koja ga štiti od usijanih sunčevih zraka, on ne može da ne voli drveće o kojem ovisi postojanje tog hlada. Sve što ima postojanje stoji prema Allahovoj Moći u istom odnosu kao što je hlad prema drveću ili svjetlost prema Suncu. Jer čitav svemir je trag djelovanja Njegove Moći pa i postojanje svemira ovisi o Njegovom Postojanju, kao što i postojanje sunčevog svjetla ovisi o postojanju Sunca ili kao što postojanje hlada ovisi o postojanju drveća. Cilj primjera je bliže razumijevanje stvari, zato se u njima ne traže bukvalna značenja. Pa kad je ljubav prema samom sebi pridodno nužna, onda je isto tako prirodno nužna i ljubav prema Onome Koji ga je stvorio, a zatim održava osnovu njegovog postojanja, kao i njegova vanjska i unutarnja svojstva, njegovu suštinu i ono što je prati. Ovo važi samo za one koji su istinski spoznali. Ali kada kod čovjeka ne postoji ova ljubav, razlog leži u tome što se posvetio samom sebi i svojim strastima, zaboravivši svog Gospodara i Stvoritelja. On Ga nije istinski spoznao, već je njegovo gledanje ograničeno na njegove strasti i osjetila, što pripada vanjskom svijetu kojeg dijeli za stokom, uživajući u njemu i šireći se po njemu. Promakao mu je viši svijet u kojem se ne može ni prići ako nije dostigao sličnost sa melekima. U ovom svijetu čovjek vidi srazmjerno onoliko koliko su njegove osobine blizu osobinama meleka melekima, a slijep je srazmjerno onoliko koliko pada u dubine svijeta stoke.“
Vidjeli smo da po ovom uzroku ljubavi, jedino Allah istinski i stvarno zaslužuje da bude voljen.
Medicina srca i duše (el-Kelimeh)
