Pitanje: Može li učač rukje naplaćivati učenje rukje?
Odgovor: Jedno od veoma čestih pitanja jest upravo da li se smije naplaćivati rukja?
Niko nema pravo oharamiti naknadu za učenje rukje. Nema razilaženja u ovom pitanju, ali ima različitih mišljenja u tome kad se smije uzeti naknada za tu vrstu usluge. Tako je prvo mišljenje da se naknada uzima tek nakon potpunog ozdravljenja oboljelog, a drugo mišljenje je da se naknada može uzeti poslije rukje.
Vjerujem da je, uzimajući u obzir više otežavajućih okolnosti sa kojima se susreću učači rukje, a i oboljeli u istoj mjeri, najispravnije dogovoriti naknadu prije same rukje, kako ne bi došlo do nesporazuma, i to prema tretmanu svake rukje pojedinačno, sve dok Uzvišeni Allah ne odredi lijek, i ovakav dogovor ima validnost ugovora u kojem se mogu dogovoriti svi potrebni detalji i utanačiti proces liječenja. Na našim prostorima se udomaćila narodska praksa “daj šta daš” i “šta halališ”, što je ostalo kao posljedica obilazaka “dobrih nena i deda”, koji su najviše “salijevali stravu” ili ”otklanjavali istiharu” (o čemu će još biti riječi), ili su “odučili na vodu” i “namještali želudac” i ove se prakse nipošto ne mogu porediti s jako zahtjevnom i iscrpnom rukjom. Rukju možemo uperediti s ulaskom učača rukje u ring s nevidljivim neprijateljima; niti zna koliko ima neprijatelja, niti koliko rundi, niti koliko dugo traje meč u koji je sigurno uključena sva njegova porodica, jer se džini ne odupiru samo učaču rukje već napadaju i njegovu porodicu u znak odmazde i osvete. Sigurno je samo, dok ispravno uči (što podrazumijeva uredan islamski život), da je pod Allahovom zaštitom, inače bi ga džini i sihirbazi bukvalno rastrgali i uništili.
Osim ovoga, rukje se kod nas uglavnom uče u porodičnim kućama, što je bez sumnje posebno opterećenje za ukućane; nerijetko su vrištanje, plač i povraćanje ili galama popratne reakcije tokom učenja rukje. Od ovakvih dešavanja nisu pošteđene čak ni bliže komšije. Još ako dodamo činjenicu nevjerovatnog stresa i srkleta jer živimo u totalnoj mobilnoj telefoniji, što znači da je učač rukje skoro danonoćno dostupan oboljelom, kako sa savjetima, tako i sa iscrpnim razgovorima podrške, koji prate svakog učača sve do konačnog izliječenja.
U vjerodostojnom hadisu se kaže: “Grupa ashaba Allahovog Poslanika, s. a. v. s., otišla je na putovanje. Putovali su sve dok nisu stigli do jednog arapskog plemena i tu podigli šatore. Oni su ih upitali za gostoprimstvo, ali su ih ovi odbili. Vođa tog plemena bio je u velikim bolovima. Sve su pokušali, ali mu ništa nije pomoglo. Neko je kazao: ‘Zašto ne odeš onim ljudima koji se odmaraju u blizini? Možda neko od njih ima nešto.’ Oni su otišli rekavši: ‘O ljudi, naš vođa je bolestan i sve smo pokušali i ništa mu nije pomoglo. Ima li iko od vas nešto?’ Neko od njih reče: ‘Da, tako mi Allaha, proučit ću mu rukju, ali mi smo vas molili za gostoprimstvo i ništa nam niste dali. Ja neću proučiti rukju ukoliko nam nešto ne dadnete zauzvrat.’ Složili su se da hedija bude stado ovaca. On je počeo učiti sure “El-Fatihu” i puhati. Vođa se ubrzo oporavio. Potom su mu oni dali što su mu obećali. Jedan od ashaba reče: ‘Podijelimo to!’ Onaj koji je učio rukju reče: ‘Ništa ne činite dok ne dođemo do Muhammeda, s. a. v. s. Ispričat ćemo mu šta se desilo.’ Došli su kod Allahova Poslanika, s. a.v. s., i ispričali šta se desilo. On je rekao: ‘Kako si znao da je to rukja?’ Zatim je rekao: “Ispravno ste postupili. Podijelite to među sobom i dajte meni moj dio.’ Allahov Poslanik, s. a. v. s., nasmijao se nakon toga.”
U drugom hadisu slične tematike navodi se: “Došao sam Muhammedu, a. s., prešao u islam, a zatim se vratio. Naišao sam na neke ljude među koj ima je jedan čovjek bio lud. Bio je vezan u lance. Njegov narod reče: ‘Čuli smo da je ovaj vaš drug donio nešto dobro, imaš li išta čime ga možeš izliječiti?’ Proučio sam sure “El-Fatihu” i on se oporavio. Dali su mi stotinu ovaca. Došao sam Muhammedu, s. a. v. s., i ispričao mu šta se desilo. On reče: ‘Je li bilo išta drugo osim toga?’“ Prema drugoj verziji: “Jesi li rekao išta osam toga?” Rekao sam: “Ne!” Muhammed, s. a. v. s., reče: “Uzmi ih, jer sigurno postoje neki koji zarađuju putem lažnih rukji, a ti si ovo zaradio putem istinite rukje.” Prema kazivanju Ibn Sunnijja, postoji druga verzija, koju također prenosi Ebu Davud, a u kojoj se kaže: “Prenosi se od Haarije da je ovaj rekao: ‘Došli smo s Muhammedom, s. a. v. s., u jedno arapsko pleme.’ Upitali su: ‘Imate li kakvog lijeka? Mi imamo luda čovjeka u lancima. Doveli su ga nama. Tri dana sam nad njim učio “El-Fatihu”, ujutru i navečer: sakupljajući pljuvačku i pušući. Zastim je ozdravio. Ponudili su mi nagradu. Rekao sam: Ne! Oni su kazali: ‘Pitaj Allahova poslanika, s. a. v. s. Upitao sam ga, a on reče: ‘Uzmi to, jer postoje oni koji zarađuju lažnom rukjom, a ti si ovo zaradio sa istinitom rukjom!’”
Čovjek je bio izliječen i prohodao je.
Odgovorio: hfz. Fuad Seferagić
