Ko je šehid iz mihraba? Zašto i kako je ubijen? Ko ga je ubio? Iako je priča na ovu temu jako duga i opširna, ovdje ćemo iznijeti samo neke detalje vezane za život i smrt Omera b. Hattaba, r.a., pravednog halife i jednog od deseterice ashaba kojima je obećan Džennet. Ubijen je na sabah-namazu u Poslanikovoj džamiji, a njegov ubica je Ebu Lu’lu el-Medžusijj, neka je Allahova srdžba i prokletstvo na njega. Gotovo da ne postoji musliman koji nije čuo za Omera, r.a., neka je na njega Allahov spas i Njegova milost od dana kada je primio islam pa sve do dana kada će biti proživljen na Sudnjem danu. Nebrojene su vrline i odlike ovog velikana ummeta, a mi ćemo spomenuti samo neke. Između ostalog, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sanjao ga je nekoliko puta i svaki od tih snova je i protumačio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Usnio sam mnogo ljudi koji su bili u košuljama različitih veličina. Nekima je košulja dopirala do prsa, a neke su bile i kraće od toga. Tada sam vidio Omera b. Hattaba koji je na sebi imao tako dugu košulju da se vukla za njim.” Pitali su ga (ashabi): ”Kako si protumačio taj san, Božiji Poslaniče?”, a on reče: ”To je vjera.” (Buhari i Muslim od Ebu Seida el-Hudrija, r.a.) Duga košulja koju je u Poslanikovom snu nosio Omer simbolizira veličinu i snagu Omerove vjere. Isto tako, Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Sanjao sam da mi je ponuđena čaša mlijeka pa sam je popio… Ostatak tog mlijeka dao sam Omeru b. Hattabu.” ”Kako si to protumačio, Allahov Poslaniče?”, upitaše ashabi, a on odgovori: ”To je znanje.” (Buhari i Muslim) Hvaljen neka je Allah! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svjedoči da je Omer, r.a., čovjek u kome su se sjedinili istinska vjera i ispravno znanje. Također, od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: ”Bili smo kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa on reče: ”Usnio sam kako se nalazim u Džennetu. Zapazio sam neku ženu kako u blizini nekog dvorca uzima abdest. Upitao sam je: ‘Čiji je to dvorac?’, a ona mi odgovori: ‘Omerov.’ Tada se prisjetih Omerove ljubomore te odstupih od njega.” Čuvši ovo, Omer, r.a., plačući reče: ”Zar da prema tebi budem ljubomoran, o Allahov Poslaniče?!”

Milost
Ovaj pravedni vladar odlikovao se vrlinama koje se teško mogu naći kod vladara i svih onih koji imaju barem djelimičnu vlast nad drugima. Milost prema onima kojima je vladao i skromnost koja mu je bila svojstvena, i pored položaja na kojem je bio, sigurno su odlike koje su ga izdigle nad mnogim vladarima muslimana. Pored toga što je Omer, r.a., bio vrlo strog, predostrožan i principijelan kada su u pitanju vjera i vjerski propisi, on je bio i vrlo milostiv i brižan prema onima koji su to zaslužili. Kada bi se oči većine ljudi sklopile, i zvijezde na nebu jako zasjale, Omer bi se polahko iskrao iz svoje kuće tragajući za onima koji su slabi kako bi im pomogao, za onima koji su siromašni kako bi im milostinju udijelio ili za onima koji griješe kako bi ih opomenuo i savjet im uputio. Jedne prilike dok je noću šetao medinskim ulicama, iz jedne kuće začuo se dječiji plač. Približio se vratima kuće pa nakon što je pokucao, obratio se majci djece rekavši: ”Allahova ropkinjo, zašto ti plaču djeca?” ”Plaču jer su gladna”, odgovori žena. ”A zbog čega si stavila vodu u lonac da kuha na peći?”, opet upita Omer. ”Želim da pomisle da im pripremam hranu kako bi lakše zaspali nadajući se večeri”, reče žena. Omer tada zaplaka i plačući se zaputi u državnu blagajnu u kojoj je bilo imetka namijenjenog za milostinju. Uzeo je poveliku vreću i u nju stavio brašna, masla, datula, odjeće, i nešto kovanog novca sve dok se vreća nije u potpunosti napunila. Zatim se obratio svome slugi po imenu Eslem rekavši mu: ”Natovari mi ovo na leđa”, a Eslem reče: ”O predvodniče pravovjernih, ja ću vreću odnijeti umjesto tebe”, što Omer energično odbi i reče: ”Ja ću za njih biti pitan na ahiretu”, pa uze vreću i zaputi se ka kući uplakane djece. Svojim rukama im je skuhao kašu i svakom djetetu sipao hrane sve dok se nisu zasitili. Njegov sluga Eslem, pripovijedajući kako je Omer kuhao kašu i puhao u vatru kako bi je rasplamsao, rekao je: ”Vidio sam kako dim izlazi iz vršaka njegove brade.” (El-Bidaje ven-nihaje, 7/136)

Skromnost
I skromnost je bila odlika ovog časnog i odabranog ashaba od kojeg je i sam šejtan bježao. Jedne prilike u Medinu je došao izaslanik Kisre, cara Perzije, te se počeo raspitivati gdje se nalazi dvorac predvodnika muslimana. Kada mu rekoše da on nema dvorca, izaslanik upita: ”Gdje je onda njegova kuća?” Nakon što su mu pokazali kuću od opeke oko koje, na veliko izaslanikovo čuđenje, nije bilo nikakvih čuvara niti tjelohranitelja, on pokuca na vrata koja otvori Abdullah, sin Omerov, te ga obavijesti da njegov otac nije kod kuće i reče mu da ga potraže u džamiji ili nekoj od medinskih bašči. Pošto ga nisu našli u džamiji, potražiše ga u medinskim baščama i nađoše ga kako spava ispod jednog drveta. Bio je u skromnoj odjeći koja se izlizala od mnogog nošenja, a ispod glave je umjesto jastuka stavio svoju ruku te je mirno i spokojno spavao. Kisrin izaslanik se čudom čudio i samog sebe pitao da li je moguće da pred njim mirno spava Omer, vladar velike islamske države kojoj po snazi i moći tada u svijetu nje bilo ravne. Da li je ovo Omer koji je osvojio dunjaluk i koji važi za najmoćnijeg vladara tog doba? Izaslanik tada reče nekoliko riječi kojima iskaza svu filozofiju Omerovog životnog uspjeha: ”Mudro i pravedno postupaš, pa si smiren i spokojan, i to ti omogućava da mirno spavaš, Omere.” Ovako skromno živio je Omer koji da je htio, svoju kuću je mogao sagraditi od čistoga zlata i put od kuće do džamije svilom i brokatom zastrti, a medinske zidove od skupocjenih materijala sazidati. Međutim, ništa od toga nije učinio, već se imanom i skromnošću zaodjenuo i po tome sve do današnjeg dana upamćen ostao. Jednom se Omer popeo na minber da održi hutbu pa mu se iz stomaka začulo krčanje jer dugo ništa nije jeo. Omer se tada obrati svome stomaku riječima: ”Krčao ti ili ne krčao, ja te neću napuniti sve dok se ne zasite gladna djeca muslimana.”

Smrt velikana
Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”Tako mi onoga u čijoj je ruci duša Muhammedova, želim da se borim na Allahovom putu pa da budem ubijen”, pa je to ponovio još dva puta. (Buhari i Muslim od Ebu Hurejre, r.a.) Povodeći se za riječima i djelom svoga uzora, najljepšeg učitelja i najhrabrijeg vojskovođe, ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, maksimalno su se trudili da u svemu slijede njegov primjer i postupaju po onome što je govorio i preporučio. Iz tog razloga je i Omer, r.a., uvijek molio Allaha da mu podari šehadet na Njegovom putu. U godini u kojoj je posljednji put obavio hadž, Omer je na Arefatu muslimanima održao veličanstvenu hutbu, a zatim je pozvao vođe i namjesnike raznih regija islamske države te ih javno pred ljudima ispitivao o stanju i situaciji u područjima u kojima vladaju. Sravnao je račune i pravedno izmirio eventualne nepravde koje su učinili ljudima, a zatim se uputio na džemreta kako bi bacio kamenčiće. Jedan od hadžija ga je nenamjerno pogodio kamenom u glavu nakon čega mu je potekla krv. Omer tada reče: ”Bit ću ubijen”, i tako se i desilo. Njegova smrt nije bila uzrokovana prežderavanjem i mnoštvom jela i pića, kako je to slučaj kod mnogih koji su na ovom svijetu boravili i iza sebe nikakvu korist niti lijep primjer nisu ostavili. Rekao je Seid b. Musejjeb: ”Nakon što se Omer vratio sa Mine, svoje ruke je ispružio ka nebu i rekao: ‘Gospodaru moj, ostario sam i onemoćao pa me na najljepši način uzmi k Sebi.’ Nakon što se vratio u Medinu, obratio se ljudima rekavši im: ‘O ljudi, propisani su vam farzovi i sunneti, ostavljeni ste na potpuno jasnoj i ispravnoj stazi, a s njenog pravca neće skrenuti osim oni koji žele lutati i desno i lijevo krivudati.”’ Nakon ovog, Seid b. Musejjeb rekao je: ”Mjesec zul-hidždže nije se ni završio a Omer, r.a., je ubijen.” (Predaju bilježi imam Malik u Muvetti, 2/824, br. 10)

Nakon što se poslije hadža vratio u Medinu, pojačala se Omerova želja za šehadetom na Allahovom putu, pa mu je njegova kćerka Hafsa, r.a., rekla: ”Oče moj, zar smrt na Allahovom putu želiš, a u Poslanikovoj Medini boraviš? Onaj ko želi smrt na Allahovom putu, takav odlazi u džihad i neposredno učestvuje u borbi!” Tada joj Omer reče: ”Kćeri moja, ja sam svoga Gospodara iskreno za šehadet molio i nadam se da će mi Gospodar moj podariti ono što sam od Njega tražio.” U tom periodu, pred samu smrt, Omer je sanjao kako ga je horoz dva ili tri puta kljucnuo po glavi. Neki su mu taj san protumačili rekavši mu da će ga ubiti čovjek stranac, koji nije arapskog porijekla. Nakon toga Omer bi se ljudima obraćao a u njegovom govoru osjetilo bi se kao da nagovještava da se približilo vrijeme kada će napustiti ovaj svijet. Omer se oprostio sa dunjalukom, a iza sebe kao nasljedstvo nije ostavio mnogo: kućicu od blata, mazgu i nešto izlizane odjeće. To je bilo njegovo nasljedstvo. Ni dvorce ni silni imetak nije imao, već iskreno i čvrsto vjerovanje po kojem je ostao upamćen, a čija vrijednost nadilazi i nadmašuje sve materijalno i prolazno. Dok je Omer, r.a., klanjao sabah-namaz, prišao mu je Ebu Lu’lu el-Medžusijj koji nikada u životu Allahu nije pao na sedždu. Omer je proučio Fatihu, a zatim počeo učiti suru Jusuf koju je inače običavao učiti na namazima, pa je, nakon što je stigao do ajeta: ”I okrenu se od njih i reče: O Jusufe, tugo moja! – a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten” (Jusuf, 84), zaplakao je i rasplakao sve one koji su bili u namazu, tako da su se jecaji čuli i iz zadnjih saffova. Izgovorivši tekbir, otišao je na ruku’u, a ovaj pokvarenjak mu se prikrao noseći bodež koji je bio natopljen otrovom te ga šest puta s njim udario nanijevši mu teške povrede. Omer je zastao i skrušeno izgovarao: ”Hasbijallahu la ilahe illa hu, alejhi tevekkeltu ve huve rabbul-aršil-azim – Dovoljan mi je Allah, nema boga osim Njega, na Njega se oslanjam, i On je Gospodar Arša plemenitog.” Čudno je da većina ljudi koji su klanjali za Omerom ništa nisu ni primijetili, a shvatili su da se nešto desilo tek nakon što je mihrabu prišao Abdurrahman b. Avf i umjesto Omera nastavio predvoditi namaz. Ovome se ne treba ni čuditi jer su muslimani u tom vremenu namaz obavljali skrušeno u svim situacijama, pa makar im i sablje sijevale iznad glava. Nakon što je Abdurrahman b. Avf, r.a., umjesto Omera nastavio klanjati namaz, ljudi su se uspaničili i sa zebnjom se pitali šta je bilo s njihovim miljenikom i predvodnikom, pravednim imamom i halifom, Omerom b. Hattabom, r.a. Omer je bio u smrtnoj agoniji te upita ko ga je teško ranio. Kada su mu rekli ime i porijeklo ubice, Omer reče: ”Hvala Allahu kada me ubi čovjek koji nikada u životu Allahu nije pao na sedždu.” Omer se raspitivao o svome namazu na kojem je teško ranjen, da li ga je dovršio ili ne, pa kada su mu odgovorili da nije, već da ga je nakon mnogo uboda nožem prekinuo, Omera je to mnogo rastužilo. Čudan li je primjer ovog velikana! Na samrtnoj postelji njegova jedina briga je namaz, a ne imetak, žena, djeca ili nasljedstvo. Nije se smirio sve dok taj namaz nije upotpunio. Odnijeli su ga u njegovu kuću te mu pod glavu htjeli staviti jastuk, a on reče: ”Moju glavu stavite na zemlju ne bi li mi se Allah smilovao”, a nakon toga počeo je plakati doveći Allahu Uzvišenom riječima: ”O Ti čija vlast nikada neće proći, smiluj se onome čija je vlast prošla.” Nakon toga Omer je naredio da mu se dovedu muslimanska djeca koja, nakon što su ušla kod njega, briznuše u plač. Omer je ljubio sve jedno po jedno i milovao ih po njihovim glavama. Tada je popio malo mlijeka koje je odmah i povratio, pa reče: ”Allahu moj, pomozi!” Nakon djece, kod Omera uđoše i mladići. Među njima je vidio jednoga čija je odjeća bila duga pa mu, nakon što ga je pozvao da mu se približi, reče: ”Podigni svoju odjeću, jer je to Allahu draže i za tvoju odjeću čišće i bolje.” U zadnjim trenucima svoga života, dok mu krv izlazi na usta i iz mnogih rana na tijelu, Omer ipak naređuje na dobro i odvraća od zla. Tada kod Omera, r.a., plačući ulazi i Alija, r.a., naslonjen na Abdullaha b. Abbasa te se Omeru obraća riječima: ”O Ebu Hafse, tako mi Allaha, čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je rekao: ”Dođoh, a sa mnom su bili Ebu Bekr i Omer, odoh, a za mnom će i Ebu Bekr i Omer, proživljen ću biti, a sa mnom će biti Ebu Bekr i Omer.” Nakon ovoga, Alija, r.a., reče: ”Molim Uzvišenog Allaha da te proživi sa dvojicom tvojih drugova.” Omer tada reče: ”Kamo sreće da spašen budem!”, a nakon toga povika: ”Namaz, namaz!”

Upitaše ga o mjestu na kojem želi biti pokopan, a on reče: ”Ja sebe ne hvalim, niti se smatram išta boljim ili posebnijim od ostalih muslimana, zato od Aiše, r.a., tražite dozvolu da budem pokopan pored svoje dvojice drugova (Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Bekra, r.a.).” Nakon što je Omer umro, otišli su kod Aiše, r.a., i obavijestili je o tome tražeći od nje dozvolu da bude pokopan na traženom mjestu, a ona reče: ”To mjesto planirala sam za sebe, ali ga, tako mi Allaha, prepuštam Omeru pa ga zakopajte pored njegovih drugova.” Dok su Omera umotavali u ćefine, Alija, r.a., reče: ”Tako mi Allaha, svoga Gospodara želim susresti sa istim djelima koja si činio ti, Omere.”

Ovako je skončao svoj život Omer, r.a., pravedni imam i predvodnik muslimana. Zato Gospodara svoga molimo da Omera susretnemo u Džennetu i da ugledamo njegovo plemenito lice zajedno sa licem našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Gospodaru naš, podari da budemo sa našim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u Džennetu iako ga na ovom svijetu nismo vidjeli ni upoznali, ali smo u njega čvrsto povjerovali i njegov sunnet sebi za putokaz uzeli.

Iz knjige hutbi ”El-Misku vel-anber fi hutabil-minber”, dr. Aid el-Karni

Preveo i prilagodio: Amir Durmić