Urok je oružje zavidne duše.

Urok je, stanje zavidne duše i bolesnog srca kao što su to i ljubav i mržnja, a koje proizlazi iz zavidnosti, ili zavisti duše i srca, pri čemu onaj koji zavidi određenoj osobi na nekom dobru, želi da to dobro prestane kod onoga kome se zavidi. Tada se iz njegovog srca odapinju strijele zavidnosti koje pogađaju srce onoga kome se zavidi i izazivaju bolest uroka koji se očituje ili ispoljava preko očiju zavidnika. Ovo izaziva bolest kod onoga kome se zavidi kao što srce koje mrzi oko sebe širi negativnu energiju koju osjetimo, a koja je nekad dovoljna da izazove male prijestupe, ali i da pokrene veći sukob! Ili srce koje voli, ono širi oko sebe polje pozitivne energije, koja osvaja i plijeni srca drugih ljudi pa i životinja. 

Oružje uroka su oči i ovo se spominje u Kur’anu Časnom pred kraj poglavlja “El Kalem”, pedeseti prvi ajet: „Skoro da te nevjernici pogledima svojim obore kad Kur’an slušaju, govoreći: ‘On je, uistinu, luda!’”

Od uroka se štitimo ibedetom, abdestom i učenjem posljednjih dvaju poglavlja iz Kur’ana Časnog: “El-Felek” i “En-Nas”. 

Prije negoli nastavimo, želim u ovom svome tekstu navesti nekoliko primjera o uroku iz ličnoga iskustva.

Boraveći u USA, prije nekoliko godina, susreo sam se s jako čudnim situacijama, mnoge su, zbilja, bile za velikog ibreta, te želim, osvrćući se baš na njih, ostaviti nekoliko napomena.

Spomenut ću slučaj u kojemu dijete u drugoj godini života, na svoj drugi rođendan, svojom umiljatošću razoružava srca roditelja i rodbine, oni ga “snimaju” kamerama, aparatima, dive mu se bez Bismille, naravno, i bez zahvale Najljepšemu Stvoritelju, bez onoga našeg “mašallah”, sami ne čine namaz niti abdeste svoja usta (u ovom slučaju, specijalno jezik preko kojega dolazi i zikr i ibadet, ali i najpoganiji govor) pa dotično rođendansko dijete, iz “čista mira” padne u bandak i onesvijesti se, a zatim, godine iza ovog slučaja, ostane osakaćeno za dar govora, ili se ponaša mimo normalnog očekivanja. 

Ili slučaj, u kojem šestogodišnje dijete, potpuno zdravo, opet “iz čista mira”, odjednom “zašuti”, povuče se u sebe, bježi u samoću, nakon što se igralo sa svojim roditeljima ili s nekim od bliže svoje rodbine. 

Ili slučaj, gdje predškolsko dijete, često ustaje noću, okupano znojem, sasvim iskolačenih očiju, vidi u snu zmije i crne pse, kako ga ujedaju za lice dok ono vrišti dozivajući imena oba roditelja. 

I zaista, svaki put, radilo se o roditeljima bez trunke prakticiranja islama, koji osim zakusivanja bajramskim baklavama, dok ne pukne stomak, ne znaju nista o svojoj časnoj vjeri. 

Roditelji, koji se neodgovorno i nezahvalno ophode prema najljepšem daru od Dragoga Boga, gledajući svoje čedo kao svoje umijeće a ne Veličinu svoga Stvoritelja, okom uroka razbole plod svoga nezahvalnog srca, što može, Božijom voljom, značiti smrt ili bolest do kabura. Ponekad je tome krivo neznanje a ponekad umišljenost. Djeci iskapaju oči kraj “crtića” na televizijskim kanalima, u kojima su glavne uloge figure šejtanskog lika i naličja, koje su po svojim sposobnostima, neuzubillahi, ravne Bogu (la šerike lehu) pa o njima i njih sanjaju i dozivaju ih u svojim željama, mjesto Boga, azze ve dželle. Potom se čude zašto im je dijete, odjednom k’o ludo, skrenulo s pameti. 

Ovakvim slučajevima, ne pomaže ni višesatna rukja, sve dok se ne pokaju i ne okrenu Allahu i roditelji i djeca, ako su odrasla. Onima, koji pored svih blagodati ovog svijeta, čine teške grijehe i zaboravljaju na svoga Gospodara godinama i decenijama, nema potpunog lijeka dok se ne prođu griješenja, dok se iskreno ne pokaju i ne vrate na put ka svome Gospodaru.

Još da spomenem događaj vezan za neke moje poznanike, koji su sebi kupili stoku, krave muzare, s obzirom da su živjeli na selu i izdržavali se poljoprivredom i proizvodnjom mliječnih proizvoda. Bili su presretni i željeli su podijeliti svoju radost sa komšijama i uvodili ih u štalu, pokazivajući im stoku; Mnogi su se divili bez zahvale Allahu pa su, samo od podne do ikindije namaza, dakle u jednom namaskom vremenu, tri krave uginule, a veterinari nisu imali nikakav odgovor na tragediju ovog seljaka. 

Često se desi da krava muzara “presuši” i da iz čista mira, više ne daje mlijeko, što može biti prirodna bolest, ali isto tako i sihr na koji je hajvan slučajno natrapao, ili koji je ciljano napravljen, ili, kako rekosmo, urok zavidnoga i nezahvalnoga ljudskog oka i srca. 

Nije naodmet proučiti ajete rukje na veliku posudu vode, ili makar kratka sureta sa kraja Kur’ana i tom vodom ujutro i naveče napojiti hajvana nekoliko dana zaredom, dok urok, ako Bog da, ne prestane.

Ibn Kajjim, rahimehullah, jednom je prilikom rekao: “Urok je vid pakosnih strjelica koje izlaze iz duše zavidnika ili urokljivca putem očiju, te pogađaju osobu nekad, a nekad ne pogađaju.” Poneka ulema opet smatra da urokljivo oko predstavlja munju zlih isijavajućih struja koja kroz oči zavidnika pogađa oko sebe. Urok ne djeluje samo na ljude, već uz Allahovu, dž. š., dozvolu može djelovati na životinje, na porodični i društveni život, imetak, posao, karijeru, naukovanje, usjeve itd.

Urok se ispoljava kroz oči ili preko očiju, ali u svemu tome glavnu ulogu u ostvarivanju štete ili nanošenja štete igra sama duša zavidnika. Duša može biti zavidna, ljubomorna, pokvarena, zla, osvetnička, bolesna. S tim da svaka ljubomorna osoba nema urokljivo oko, ali svako urokljivo oko je ujedno i ljubomorno. Baš zbog toga, ako primijetimo na osobi znakove ljubomore ili, još gore, zavisti, treba da iskrenom dovom tražimo od Allaha, subhanehu ve teala, zaštitu.

Baš kako je spomenuo Ibn Kajjim, urokljivo oko ne pogađa svaki put, a ponekad, ako je osoba zaštićena određenim dovama i kur’anskim surama i dobrim djelima s kojima se približavamo Allahu, urok se može vratiti na urokljivca. Takođe je rekao Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao: “Ispoljavanje uroka biva i bez ostvarivanja kontakta očima, što znači da osoba, ako je njena duša zlobna i zavidna, može ureći čak i ako je slijepa. Dakle, ako neko drugi pred urokljivcem opisuje nečije dobro stanje, ili pohvalnu osobinu, ili neku dobru osobu, njegove pokvarene i zlobne misli uz pobudu da mu naudi, mogu proizvesti urok isto kao da dotičnu osobu vidi ispred sebe.”

Čvrsta povezanost bolesne duše zavidnika i njegovoga urokljivog pogleda, ljubomore i mržnje prema nekome ili u šta gleda, daje za rezultat otrovne i opasne strjelice upućene žrtvi. Razlika između uroka i zavidnosti je u tome što onaj koji zavidi iz njegove mržnje rađa se želja da onaj kome on zavidi nestanu sve blagodati koje mu je Allah, dž. š., podario, dok urok uglavnom nastaje zbog divljenja, čuđenja i dopadanja spram nečega. Šteta može nastati od obje stvari, s tim da zavist pogađa srce, a urok može utjecati na ljudsko tijelo, predmete i životinje.

Zavidnost dolazi samo od pokvarene duše, dok urok može doći i od strane dobrih ljudi ako mu se nešto dopadne, ali ne sa ciljem da poželi da ta blagodat nestane kao što želi zavidnik. Urok može doći od strane urokljivog oka čovjeka ili džina. 

Takođe i džini obolijevaju od urokljivih očiju kao i ljudi, pa čak i gore. 

U Sunenu od Imama En-Nesaia, Allah mu se smilovao, prenosi se od Ebu Sei’da, r. a., da je Poslanik, a. s., tražio zaštitu od urokljiva oka ljudi i džina, pa kad mu je Allah objavio sure “El-Felek” i “En-Nas”, od tada je samo njih koristio kao zaštitu, a sve ostalo je ostavio“.

Islamski učenjaci su urok podijelili na tri vrste, iako oni ne moraju biti konačni: 

1. Urok divljenja i čuđenja;

2. urok zavidnosti;

3. smrtonosni urok.

1. Urok divljenja i čuđenja: Ako duša pretjera u divljenju i čuđenju u blagodatima datim od Allaha Uzvišenog, svojom dušom i svojim urokljivim okom će tu blagodat pokvariti i nanijeti joj određenu štetu, uz Allahovu dozvolu, ako ta duša ne blagoslovi tu blagodat spominjanjem Allaha, dž. š., riječima: “Mašallahu, la havle ve la kuvvete illa billah”, ili riječima: “Mašallah, tebarekallah”, ili riječima: “Allahume barik fihi.”

Kao što se navodi u časnom ajetu u suri “El-Kehf”: “A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: ’MašaAllah!’ – moć je samo u Allaha“. (“El-Kehf”, 39). Rekao je Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao: “Urok divljenjem može se desiti od strane osobe koja nema zavidnosti u svome srcu, koja je voljena i dobra, pa ako vidi nešto što ga zadivljuje, treba da isto blagoslovi dovom.”

2. Urok zavidnosti: U ovom slučaju urok izlazi iz zlobne i pokvarene zavidničke duše. Vlasnik ovakve duše koja zavidi na svim blagodatima i takve blagodati ne može nikako podnijeti, jest zlokobni pokvarenjak. Ustvari, on svojom dušom želi da te blagodati koje je Allah podario svome robu, jednostavno, nestanu, kako bi se ta osoba što gore patila. 

Rekao je Uzvišeni Allah: “Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je istina poznata“. (“El-Bekare”, 109)

3. Smrtonosni ili ubitačni urok: U ovom slučaju, urok dolazi od strane urokljivca s naglašenom namjerom da nanese što veću štetu. Prenosi se da je El-Kelbi rekao: “Bio je jedan beduin koji nije jeo dva ili tri dana. Zatim je podigao krilo od svoga šatora, a pored njega su prošle deve, a on je uzviknuo: ‘Kako su samo dobro ugojene ove deve, sigurno nema boljih od njih!’ Nakon toga deve su išle svega nekoliko metara, a onda ih je pola popadalo, i tih pola su bile mrtve. Pa su nevjernici pitali za ovoga čovjeka da na isti način urekne i našteti Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, na što je on i pristao. Ali je Allah, dž. š., sačuvao Poslanika.

Da urok može biti smrtonosan, to nam potvrđuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad je rekao, kako nam prenosi Džabir, r. a: “Najveći uzrok smrti moga ummeta, poslije Allahove odredbe, jest urok.” A takođe od Džabira, r. a., prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Urok vodi čovjeka u kabur, a devu u kazan.”

Iz hadisa jedan dio islamskih učenjaka zaključuje da većina tjelesnih i psihičkih bolesti, a za koje doktori medicine nemaju lijeka ili objašnjenja, nastaju zbog uroka.

Priredio: hfz. Fuad Seferagić